II-II, q. 1, a. 6
Trebaju li se vjerovanja razlikovati po određenim člancima
Prigovor 1. Čini se da vjerovanja ne treba razlikovati po određenim člancima. O svemu se naime onome što se u Svetome pismu nalazi mora imati vjera. Ali to se ne može svesti na neki određeni broj, zbog svojega mnoštva. Dakle, suvišnim se čini razlikovati članke vjere.
Prigovor 2. Nadalje, materijalnu razliku, budući da može ići u beskonačno, umijeće treba mimoići. Ali formalni pojam vjerovanoga objekta jedan je i nedjeljiv, kako je gore rečeno, naime prva istina, i tako se prema formalnom pojmu vjerovanja ne mogu razlikovati. Dakle, treba mimoići materijalnu razdiobu vjerovanjâ po člancima.
Prigovor 3. Nadalje, kako neki vele, „članak je nedjeljiva istina o Bogu koja nas stišće na vjerovanje“. Ali vjerovati je svojevoljno, jer kako Augustin veli, nitko ne vjeruje osim hoteći. Dakle, čini se da se neprikladno razlikuju vjerovanja po člancima.
Naprotiv, Izidor veli: „Članak je opažanje božanske istine koje teži u nju samu“. Ali opažanje božanske istine nama pristaje prema nekom razlikovanju, jer ono što je u Bogu jedno, u našem se razumu umnaža. Dakle, vjerovanja se moraju razlikovati po člancima.
Odgovaram: ime članka čini se da je izvedeno iz grčkoga. Arthron naime u grčkome, što se na latinskom veli articulus, označava neko spajanje nekih odijeljenih dijelova. I zato se djelići tijela međusobno prilagođeni nazivaju članci udova. I slično u gramatici kod Grka člancima se nazivaju neki dijelovi govora pridruženi drugim riječima radi izricanja njihova roda, broja ili padeža. I slično se u retorici člancima nazivaju neka spajanja dijelova, veli naime Tulije u IV Rhet. da se „člankom naziva kad se pojedine riječi razmacima razlikuju usječenim govorom, na ovaj način: oštrinom, glasom, licem protivnike si zastrašio“. Stoga se i za vjerovanja kršćanske vjere veli da se razlikuju po člancima ukoliko se dijele na neke dijelove koji imaju neko međusobno prilagođenje. Objekt je pak vjere nešto neviđeno oko božanskoga, kako je gore rečeno. I zato gdje se pojavljuje nešto po posebnom razlogu neviđeno, ondje je poseban članak; a gdje su mnoge stvari po istom razlogu nepoznate, ondje ne treba razlikovati članke. Kao što drugu poteškoću za gledanje ima to da je Bog trpio, a drugu to da je mrtav uskrsnuo, i zato se razlikuje članak uskrsnuća od članka muke. No to da je trpio, umro i pokopan bio, imaju jednu te istu poteškoću, tako da kad se jedno prihvati, nije teško prihvatiti ostalo, i poradi toga sve to pripada jednomu članku.
Odgovor na 1. prigovor: neka su vjerovanja o kojima je vjera po sebi; a neka su vjerovanja o kojima nije vjera po sebi, nego samo u redu prema drugome, kao što se i u drugim znanostima neka predlažu kao po sebi namjeravana, a neka radi očitovanja drugih. No budući da je vjera ponajprije o onome što se nadamo vidjeti u domovini, prema onome iz Heb 11: „Vjera je osnova onoga čemu se nadamo“; zato po sebi vjeri pripadaju ona koja nas izravno usmjeravaju na vječni život, kao što su tri osobe, Božja svemogućnost, otajstvo Kristova utjelovljenja i drugo takvo. I prema tome razlikuju se članci vjere. A neka se predlažu u Svetome pismu kao vjerovana ne kao ponajprije namjeravana, nego radi očitovanja spomenutoga, kao to da je Abraham imao dva sina, da je na dodir Elizejevih kostiju uskrišen mrtvac, i drugo takvo, što se pripovijeda u Svetome pismu u redu prema očitovanju božanskoga veličanstva ili Kristova utjelovljenja. I prema takvome ne treba razlikovati članke.
Odgovor na 2. prigovor: formalni pojam objekta vjere može se uzeti na dva načina. Na jedan način, sa strane same vjerovane stvari. I tako je formalni pojam svih vjerovanjâ jedan, naime prva istina. I s te se strane članci ne razlikuju. Na drugi način može se uzeti formalni pojam vjerovanjâ s naše strane. I tako je formalni pojam vjerovanoga da bude neviđeno. I s te se strane članci vjere razlikuju, kako se vidjelo.
Odgovor na 3. prigovor: ona se definicija daje o članku više prema nekoj etimologiji imena ukoliko ima latinsko podrijetlo, negoli prema njegovu pravom značenju ukoliko se izvodi iz grčkoga. Stoga nije od velike težine. Može se ipak reći da premda se na vjerovanje nuždom prinude nitko ne stišće, budući da je vjerovati svojevoljno; stišće se ipak nuždom svrhe, jer „onaj tko pristupa k Bogu mora vjerovati, i bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu“, kako Apostol veli u Heb 11.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.