II-II, q. 1, a. 5
Može li biti nešto znano
Prigovor 1. Čini se da ono što pripada vjeri može biti znano. Ono naime što se ne zna, čini se da je nepoznato, jer se neznanje suprotstavlja znanju. Ali ono što pripada vjeri nije nepoznato, jer neznanje toga pripada nevjeri, prema onome iz 1 Tim 1: „Učinih u neznanju, u nevjeri svojoj“. Dakle, ono što pripada vjeri može biti znano.
Prigovor 2. Nadalje, znanost se stječe razlozima. Ali za ono što pripada vjeri sveti pisci navode razloge. Dakle, ono što pripada vjeri može biti znano.
Prigovor 3. Nadalje, ono što se dokazno dokazuje jest znano, jer dokaz je silogizam koji čini da se zna. Ali neke stvari koje se u vjeri sadrže filozofi su dokazno dokazali, kao da Bog jest, i da je Bog jedan, i drugo takvo. Dakle, ono što pripada vjeri može biti znano.
Prigovor 4. Nadalje, mišljenje je dalje od znanosti negoli vjera, budući da se za vjeru veli da je u sredini između mišljenja i znanosti. Ali mišljenje i znanost mogu na neki način biti o istome, kako se veli u I Poster. Dakle, također i vjera i znanost.
Naprotiv, Grgur veli da „ono što je očito nema vjeru, nego spoznaju“. Ono dakle o čemu je vjera nema spoznaju. Ali ono što je znano ima spoznaju. Dakle, o onome što je znano ne može biti vjera.
Odgovaram: svaka se znanost posjeduje po nekim po sebi poznatim, i posljedično viđenim načelima. I zato je potrebno da sve što je znano na neki način bude viđeno. Nije pak moguće da isto od istoga bude vjerovano i viđeno, kako je gore rečeno. Stoga je također nemoguće da od istoga isto bude znano i vjerovano. Može se ipak dogoditi da ono što je viđeno ili znano od jednoga, bude vjerovano od drugoga. Jer ono što o Trojstvu vjerujemo nadamo se da ćemo vidjeti, prema onome iz 1 Kor 13: „Vidimo sada kroz zrcalo u zagonetki, a tada licem u lice“, koje gledanje već anđeli imaju, stoga ono što mi vjerujemo oni vide. I slično se može dogoditi da ono što je viđeno ili znano od jednoga čovjeka, pa i u stanju puta, bude od drugoga vjerovano, koji to dokazno ne zna. No ono što se zajednički svim ljudima predlaže kao vjerovano zajednički je neznano. I to je ono što jednostavno potpada pod vjeru. I zato vjera i znanost nisu o istome.
Odgovor na 1. prigovor: nevjernici imaju neznanje onoga što pripada vjeri, jer niti to vide ili znaju u samome sebi, niti spoznaju da je to vjerodostojno. Ali na taj način vjernici imaju spoznaju o tome, ne kao dokazno, nego ukoliko se po svjetlu vjere vidi da to treba vjerovati, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: razlozi koje svetci navode za dokazivanje onoga što pripada vjeri nisu dokazni, nego neka uvjeravanja koja pokazuju da nije nemoguće ono što se u vjeri predlaže. Ili pak proizlaze iz načelâ vjere, to jest iz autoritetâ Svetoga pisma, kako Dionizije veli u II. poglavlju De div. nom. Iz tih se pak načela tako nešto dokazuje kod vjernikâ kao što se i iz naravno poznatih načela nešto dokazuje kod svih. Stoga je također teologija znanost, kako je na početku djela rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: ono što se dokazno može dokazati ubraja se među vjerovanja ne zato što bi o tome jednostavno bila vjera kod svih, nego zato što se prethodno zahtijeva za ono što pripada vjeri, te je potrebno da se to barem po vjeri pretpostavi od onih koji o tome nemaju dokaz.
Odgovor na 4. prigovor: kako Filozof na istome mjestu veli, od različitih ljudi o posve istome može se imati znanost i mišljenje, kao što je i sada rečeno o znanosti i vjeri. Ali od jednoga te istoga može se doduše imati vjera i znanost o istome u nekom pogledu, naime s obzirom na subjekt, ali ne s obzirom na isto: može naime biti da o jednoj te istoj stvari netko nešto zna, a nešto drugo misli; i slično o Bogu netko može dokazno znati da je jedan, a vjerovati da je trojedin. Ali o istome s obzirom na isto ne može u isto vrijeme u jednom čovjeku biti znanost niti s mišljenjem niti s vjerom, ipak po različitom razlogu. Znanost se naime s mišljenjem ne može u isto vrijeme nalaziti jednostavno o istome, jer pripada pojmu znanosti da se za ono što se zna drži kako je nemoguće da bude drukčije; a pripada pojmu mišljenja da za ono što tko smatra, drži kako je moguće da bude drukčije. No za ono što se drži vjerom, zbog sigurnosti vjere, drži se također da je nemoguće da bude drukčije; ali po tom razlogu ne može u isto vrijeme isto i s obzirom na isto biti znano i vjerovano, jer znano je viđeno, a vjerovano je neviđeno, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.