Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 1, a. 4

Može li objekt vjere biti nešto viđeno

Prigovor 1. Čini se da je objekt vjere nešto viđeno. Veli naime Gospodin Tomi u Iv 20: „Jer si me vidio, povjerovao si“. Dakle, o istome je i gledanje i vjera.

Prigovor 2. Nadalje, Apostol u 1 Kor 13 veli: „Vidimo sada kroz zrcalo u zagonetki“. A govori o spoznaji vjere. Dakle, ono što se vjeruje, vidi se.

Prigovor 3. Nadalje, vjera je neko duhovno svjetlo. Ali svakim se svjetlom nešto vidi. Dakle, vjera je o viđenim stvarima.

Prigovor 4. Nadalje, svako se osjetilo vidom naziva, kako Augustin veli u knjizi De verb. Dom. Ali vjera je o slušanome, prema onome iz Rim 10: „Vjera iz slušanja“. Dakle, vjera je o viđenim stvarima.

Naprotiv, Apostol veli u Heb 11 da je „vjera dokaz onoga što se ne vidi“.

Odgovaram: vjera unosi pristanak razuma onome što se vjeruje. Pristaje pak nečemu razum na dva načina. Na jedan način, jer se na to pokreće od samoga objekta, koji je ili sam po sebi spoznat, kako je bjelodano u prvim načelima, o kojima je razum; ili je po drugome spoznat, kako je bjelodano o zaključcima, o kojima je znanost. Na drugi način razum pristaje nečemu ne zato što bi se dostatno pokrenuo od vlastitoga objekta, nego po nekom izboru svojevoljno naginjući u jednu stranu više negoli u drugu. I ako se to doduše događa sa sumnjom i strahom od druge strane, bit će mišljenje; ako pak biva sa sigurnošću bez takva straha, bit će vjera. Za ono se pak veli da se vidi što samo po sebi pokreće naš razum ili osjetilo na spoznaju samoga sebe. Stoga je bjelodano da ni vjera ni mišljenje ne mogu biti o viđenome bilo prema osjetilu bilo prema razumu.

Odgovor na 1. prigovor: „Toma je jedno vidio, a drugo vjerovao. Čovjeka je vidio, a Boga vjerujući ispovjedio, kad je rekao: Gospodin moj i Bog moj“.

Odgovor na 2. prigovor: ono što potpada pod vjeru može se razmatrati na dva načina. Na jedan način, u posebnom smislu, i tako ne mogu biti u isto vrijeme viđena i vjerovana, kako je rečeno. Na drugi način, u općem smislu, naime pod zajedničkim pojmom onoga što je vjerovano. I tako su viđena od onoga koji vjeruje, ne bi naime vjerovao kad ne bi vidio da to treba vjerovati, ili zbog bjelodanosti znakova ili zbog nečega takvoga.

Odgovor na 3. prigovor: svjetlo vjere čini da se vide ona koja se vjeruju. Kao što naime po drugim habitusima kreposti čovjek vidi ono što mu odgovara prema onom habitusu, tako se također po habitusu vjere nagnjuje čovjekov um na pristajanje onome što odgovara pravoj vjeri, a ne drugome.

Odgovor na 4. prigovor: slušanje je riječî koje označuju ono što pripada vjeri, a nije samih stvari o kojima je vjera. I tako nije potrebno da takve stvari budu viđene.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.