I, q. 95, a. 3
Je li imao sve kreposti
Prigovor 1. Čini se da Adam nije imao sve kreposti. Neke su naime kreposti usmjerene na obuzdavanje neumjerenosti čuvstvenih pokreta; kao što se krepošću umjerenosti obuzdava neumjerena požuda, a krepošću hrabrosti neumjereni strah. No neumjerenost čuvstvenih pokreta nije postojala u stanju nevinosti. Dakle ni spomenute kreposti.
Prigovor 2. Nadalje, neke su kreposti s obzirom na čuvstvene pokrete koji se odnose na zlo; kao blagost s obzirom na srđžbe, i hrabrost s obzirom na strahove. No takvi čuvstveni pokreti nisu postojali u stanju nevinosti, kako je rečeno. Dakle ni takve kreposti.
Prigovor 3. Nadalje, pokora je krepost koja se odnosi na prethodno počinjeni grijeh. Milosrđe je također krepost koja se odnosi na tuđu bijedu. No u stanju nevinosti nije bilo grijeha ni bijede. Dakle ni takvih kreposti.
Prigovor 4. Nadalje, ustrajnost je krepost. No nju Adam nije imao, što pokazuje kasniji grijeh. Dakle nije imao sve kreposti.
Prigovor 5. Nadalje, vjera je krepost. No ona nije postojala u stanju nevinosti, jer uključuje zagonetnu spoznaju, što se čini protivnim savršenstvu prvoga stanja.
Naprotiv, veli Augustin u jednoj homiliji: „Knez poroka pobijedio je Adama načinjena od praha zemaljskoga na sliku Božju, naoružana čistoćom, sastavljena umjerenošću, sjajna bjelinom“.
Odgovaram: čovjek je u stanju nevinosti na neki način imao sve kreposti. A to može biti bjelodano iz rečenoga. Rečeno je naime gore da je pravednost prvoga stanja bila takva da je razum bio podložan Bogu, a niže moći razumu. Kreposti pak nisu ništa drugo nego neka savršenstva kojima se razum uređuje prema Bogu, a niže se moći ustrojavaju prema pravilu razuma, kao što će još jasnije biti iskazano kada se bude raspravljalo o krepostima. Stoga je pravednost prvoga stanja zahtijevala da čovjek na neki način ima sve kreposti. No valja promatrati da su neke kreposti takve da po svome pojmu ne uključuju nikakvu nesavršenost, kao što su ljubav i pravednost. I takve su kreposti postojale u stanju nevinosti jednostavno, i s obzirom na habitus i s obzirom na čin. Neke su pak kreposti takve da po svome pojmu uključuju nesavršenost, bilo sa strane čina bilo sa strane tvari. I ako takva nesavršenost ne proturječi savršenstvu prvoga stanja, te su kreposti ipak mogle postojati u prvome stanju; kao što je vjera, koja je onoga što se ne vidi, i nada, koja je onoga što se ne posjeduje. Savršenstvo naime prvoga stanja nije išlo za tim da vidi Boga po biti i da ga posjeduje uz uživanje u konačnome blaženstvu, stoga su vjera i nada mogle postojati u prvome stanju, i s obzirom na habitus i s obzirom na čin. Ako li pak nesavršenost koja je u pojmu neke kreposti proturječi savršenstvu prvoga stanja, ta je krepost ondje mogla postojati po habitusu, ali ne po činu, što je očito s obzirom na pokoru, koja je žalost zbog počinjenoga grijeha, i s obzirom na milosrđe, koje je žalost zbog tuđe bijede; savršenstvu se naime prvoga stanja protivi kako žalost tako i krivnja i bijeda. Stoga su takve kreposti u prvome čovjeku postojale po habitusu, ali ne po činu, jer je prvi čovjek bio tako ustrojen da bi se, ako bi grijeh prethodio, žalio; i slično, ako bi vidio bijedu u drugome, po mogućnosti bi je otklonio. Kao što Filozof veli u IV. Ethic. da stid, koji je zbog sramotnoga djela, „pristaje krepostomu samo pod uvjetom, on je naime tako ustrojen da bi se postidio kad bi počinio nešto sramotno“.
Odgovor na 1. prigovor: umjerenosti i hrabrosti pripada odbijanje prekomjernosti čuvstvenih pokreta po tome što u subjektu nalaze prekomjerne čuvstvene pokrete. No tim krepostima po sebi pripada umjeravanje čuvstvenih pokreta.
Odgovor na 2. prigovor: oni čuvstveni pokreti usmjereni na zlo proturječe savršenstvu prvoga stanja, a to su oni koji se odnose na zlo u sâmu onome tko je pogođen čuvstvenim pokretom, kao strah i žalost. No čuvstveni pokreti koji se odnose na zlo u drugome ne proturječe savršenstvu prvoga stanja, jer je čovjek u prvome stanju mogao mrziti zloću zlih duhova, kao što je mogao ljubiti Božju dobrotu. Stoga su i kreposti koje bi se odnosile na takve čuvstvene pokrete mogle postojati u prvome stanju, i s obzirom na habitus i s obzirom na čin. One pak koje su s obzirom na čuvstvene pokrete koji se odnose na zlo u istome subjektu, ako su samo s obzirom na takve čuvstvene pokrete, nisu mogle postojati u prvome stanju po činu, nego samo po habitusu; kao što je rečeno o pokori i milosrđu. No neke su kreposti koje nisu samo s obzirom na te čuvstvene pokrete, nego i s obzirom na druge; kao umjerenost, koja nije samo s obzirom na žalosti, nego i s obzirom na užitke; i hrabrost, koja nije samo s obzirom na strahove, nego i s obzirom na odvažnost i nadu. Stoga je u prvome stanju mogao postojati čin umjerenosti, ukoliko je obuzdavala užitke; i slično hrabrost, ukoliko je obuzdavala odvažnost ili nadu; ali ne ukoliko obuzdavaju žalost i strah.
Odgovor na 3. prigovor: na treći prigovor rješenje je bjelodano iz onoga što je rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: ustrajnost se uzima dvostruko. Na jedan način, ukoliko je krepost, i tako označuje stanoviti habitus kojim netko izabire ustrajati u dobru. I tu je ustrajnost Adam imao. Na drugi način, ukoliko je okolnost kreposti, i tako označuje stanovito neprekinuto trajanje kreposti. I na taj način Adam nije imao ustrajnost.
Odgovor na 5. prigovor: na peti prigovor odgovor je dan po onome što je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.