Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 95, a. 4

Jesu li njegova djela bila jednako djelotvorna za zasluživanje kao što su sada

Prigovor 1. Čini se da su djela prvoga čovjeka bila manje djelotvorna za zasluživanje nego naša djela. Naime, milost se daje iz Božjega milosrđa, koje više pritječe u pomoć onima koji više oskudijevaju. No mi više oskudijevamo milošću nego prvi čovjek u stanju nevinosti. Dakle, nama se milost obilnije ulijeva. A budući da je ona korijen zasluge, naša djela postaju djelotvornija za zasluživanje.

Prigovor 2. Nadalje, za zaslugu se traži neka borba i poteškoća. Kaže se naime u 2 Tim 2: „neće se ovjenčati osim onaj tko se bude zakonito borio“. I Filozof kaže u II. Ethic. da je „krepost oko teškoga i dobra“. No sada je veća borba i poteškoća. Dakle, i veća djelotvornost za zasluživanje.

Prigovor 3. Nadalje, Učitelj kaže u 24. distinkciji II. knjige Sent. da „čovjek ne bi zaslužio opirući se napasti; a sada zaslužuje onaj tko se opire napasti“. Dakle, naša su djela djelotvornija za zasluživanje nego u prvotnom stanju.

Naprotiv, jer bi prema tome čovjek bio u boljem položaju nakon grijeha.

Odgovaram: veličina zasluge može se prosuđivati na dva načina. Na jedan način, iz korijena ljubavi i milosti. I takva veličina zasluge odgovara bitnoj nagradi, koja se sastoji u uživanju Boga; naime, onaj tko iz veće ljubavi nešto čini, savršenije će uživati Boga. Na drugi način može se veličina zasluge prosuđivati iz veličine djela. A ta je doista dvostruka, naime apsolutna i razmjerna. Naime, udovica koja je ubacila dva novčića u riznicu učinila je manje djelo apsolutnom veličinom nego oni koji su stavili velike darove, ali razmjernom veličinom udovica je učinila više, prema Gospodinovu sudu, jer je to više nadilazilo njezinu mogućnost. Ipak, jedna i druga veličina zasluge odgovara akcidentalnoj nagradi, a to je radost zbog stvorenoga dobra. Tako dakle treba reći da bi čovjekova djela bila djelotvornija za zasluživanje u stanju nevinosti nego nakon grijeha ako se promatra veličina zasluge s obzirom na milost, koja bi tada bila obilnija jer se nikakva zapreka nije nalazila u ljudskoj naravi. Slično i ako se promatra apsolutna veličina djela, jer bi čovjek, budući da je bio veće kreposti, činio veća djela. Ali ako se promatra razmjerna veličina, veći se razlog zasluge nalazi nakon grijeha zbog čovjekove nemoći; naime, malo djelo više nadilazi moć onoga koji ga s poteškoćom vrši nego veliko djelo moć onoga koji ga vrši bez poteškoće.

Odgovor na 1. prigovor: čovjek nakon grijeha za više toga treba milost nego prije grijeha, ali ne više. Jer čovjek je i prije grijeha trebao milost za postizanje vječnoga života, što je glavna potreba milosti. No čovjek nakon grijeha povrh toga treba milost i za otpuštenje grijeha te potporu slabosti.

Odgovor na 2. prigovor: poteškoća i borba pripadaju veličini zasluge prema razmjernoj veličini djela, kako je rečeno. I to je znak spremnosti volje, koja nastoji oko onoga što joj je teško; no spremnost volje uzrokovana je veličinom ljubavi. A ipak se može dogoditi da netko s jednako spremnom voljom učini neko lako djelo kao drugi teško, jer bi bio spreman učiniti i ono što bi mu bilo teško. Ipak, stvarna poteškoća, ukoliko je kaznena, ima također to da bude zadovoljština za grijeh.

Odgovor na 3. prigovor: opiranje napasti prvom čovjeku ne bi bilo zaslužno prema mišljenju onih koji drže da on nije imao milost, kao što ni sada nije zaslužno onomu tko nema milost. No u tome je razlika što u prvotnom stanju ništa nije iznutra poticalo na zlo, kao što je to sada, odakle je tada čovjek mogao više opirati se napasti bez milosti nego sada.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.