I, q. 94, a. 4
Je li mogao griješiti ili biti prevaren
Prigovor 1. Čini se da je čovjek u prvom stanju mogao biti prevaren. Veli naime Apostol u 1 Tim 2 da je „žena bila zavedena u prekršaju“.
Prigovor 2. Nadalje, Učitelj veli u 21. distinkciji 2. knjige Sententiarum da „žena stoga nije zgrozila se nad zmijom koja govori, jer je pomislila da je dar govora primila od Boga“. No to je bilo lažno. Dakle je žena bila prevarena prije grijeha.
Prigovor 3. Nadalje, naravno je da se nešto, što se vidi udaljenije, to manje vidi. No narav oka nije skraćena po grijehu. Dakle bi se isto to dogodilo u stanju nevinosti. Čovjek bi dakle bio prevaren s obzirom na veličinu viđene stvari, kao i sada.
Prigovor 4. Nadalje, Augustin veli u XII Super Gen. ad litt., da u snu duša prionebude uz sličnost kao uz samu stvar. No čovjek bi u stanju nevinosti bio jeo, te bi posljedično bio spavao i sanjao. Dakle bi bio prevaren prionuvši uz sličnosti kao uz stvari.
Prigovor 5. Nadalje, prvi čovjek ne bi znao ljudske misli i buduće kontingentne stvari, kako je rečeno. Ako bi mu dakle netko o tome rekao laž, bio bi prevaren.
Naprotiv, Augustin veli: „Odobravati lažno kao istinito nije narav uspostavljenoga čovjeka, nego kazna osuđenika“.
Odgovaram: neki su kazali da se u pojmu prevare mogu razumjeti dvije stvari: kakvo bilo površno mišljenje kojim netko pristaje uz lažno kao uz istinito bez pristanka vjerovanja; te nadalje čvrsto vjerovanje. S obzirom na ono o čemu je Adam imao znanje, čovjek ni na jedan od tih načina nije mogao biti prevaren prije grijeha. No s obzirom na ono o čemu nije imao znanje, mogao je biti prevaren, naširoko shvaćajući prevaru kao kakvo bilo mišljenje bez pristanka vjerovanja. To govore zato što mišljenje da je nešto lažno u takvim stvarima nije štetno za čovjeka; i budući da se prenagljen pristanak ne pridaje, nije grješno. No ta postavka ne odgovara cjelovitosti prvoga stanja, jer, kako Augustin veli u XIV De civitate Dei, „u onome je stanju bilo spokojno izbjegavanje grijeha, pri čijem očuvanju nikakvo zlo nikako nije moglo postojati“. Bjelodano je pak da je, kao što je istinito dobro razuma, tako lažno njegovo zlo, kako se veli u VI. Ethic. Stoga nije moglo biti da, dok nevinost ostaje, čovjekov razum pristane uz bilo koje lažno kao uz istinito. Jer kao što je u udovima tijela prvoga čovjeka doduše postojao nedostatak nekoga savršenstva, primjerice sjajnosti, a ipak im nikakvo zlo nije moglo pripadati; tako je u razumu mogao postojati nedostatak neke spoznaje, ali nikakvo mišljenje o lažnome nije ondje moglo postojati. Što se također pokazuje iz same pravednosti prvoga stanja, prema kojoj je, dok god je duša ostajala podložna Bogu, dotle u čovjeku niže bilo podložno višem, niti su viša bila spriječena po nižima. Bjelodano je pak iz prethodnoga da je razum prema vlastitu objektu uvijek istinit. Stoga se po samome sebi nikada ne vara, nego sva prevara u razumu nastaje iz nekoga nižeg, primjerice mašte ili tomu sličnog. Stoga vidimo da, kada naravno sudište nije spriječeno, nismo prevareni takvim pojavama, nego samo onda kada je spriječeno, što je očito kod onih koji spavaju. Stoga je bjelodano da pravednost prvoga stanja nije podnosila nikakvu prevaru u razumu.
Odgovor na 1. prigovor: ono zavođenje žene, premda je prethodilo grijehu djelom, ipak je uslijedilo nakon grijeha unutarnje uznositosti. Veli naime Augustin u XI Super Gen. ad litt. da „žena ne bi povjerovala zmijinim riječima da već u njezinu umu nije bila prisutnost ljubavi prema vlastitoj moći i stanovito oholo umišljanje o sebi“.
Odgovor na 2. prigovor: žena je pomislila da je zmija primila tu službu govora ne po naravi, premda nije nužno slijediti autoritet Učitelja Sentencija u ovome dijelu, nego nekom nadnaravnom djelatnošću.
Odgovor na 3. prigovor: kad bi nešto bilo predočeno osjetilu ili mašti prvoga čovjeka drukčije nego što jest u naravi stvari, ipak ne bi bio prevaren, jer bi po razumu rasuđivao istinu.
Odgovor na 4. prigovor: ono što se događa u snu ne pripisuje se čovjeku, jer nema uporabu razuma, što je čovjekov vlastiti čin.
Odgovor na 5. prigovor: nekomu tko govori laž o budućim kontingentnim stvarima ili o mislima srca čovjek u stanju nevinosti ne bi povjerovao da jest tako, nego bi povjerovao da je to moguće, a to ne bi značilo smatrati lažnim istinitim. Ili se može reći da bi mu božanski bilo pomoglo kako ne bi bio prevaren u onome o čemu nije imao znanje. Niti je prigovor koji neki iznose valjan, da mu u napasti nije bilo pomognuto kako ne bi bio prevaren, premda mu je tada ponajviše trebalo. Zato što je grijeh već bio prethodio u duhu, te se nije utekao božanskoj pomoći.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.