I, q. 94, a. 2
Je li mogao vidjeti odijeljene supstancije, to jest anđele
Prigovor 1. Čini se da Adam u stanju nevinosti nije vidio anđele po biti. Veli naime Grgur u IV Dialog.: „U raju se naime čovjek bio navikao slađiti Božjim riječima, a dušama blaženih anđela sudjelovati čistoćom srca i uzvišenošću viđenja“.
Prigovor 2. Nadalje, duša se u sadašnjem stanju priječiti u spoznaji odijeljenih supstancija time što je sjedinjena s raspadljivim tijelom koje opterećuje dušu, kako se veli u Mudr 9. Stoga i odijeljena duša može vidjeti odijeljene supstancije, kako je gore rečeno. No duša prvoga čovjeka nije bila opterećena tijelom, budući da ono nije bilo raspadljivo. Dakle je mogla vidjeti odijeljene supstancije.
Prigovor 3. Nadalje, jedna odijeljena supstancija spoznaje drugu spoznavajući samu sebe, kako se veli u knjizi De causis. No duša prvoga čovjeka spoznavala je samu sebe. Dakle je spoznavala odijeljene supstancije.
Naprotiv, Adamova je duša bila iste naravi s našim dušama. No naše duše sada ne mogu shvatiti odijeljene supstancije. Dakle ni duša prvoga čovjeka nije mogla.
Odgovaram: stanje čovjekove duše može se razlučiti dvostruko. Na jedan način, prema različitom načinu naravnoga bitka, i na taj se način stanje odijeljene duše razlikuje od stanja duše sjedinjene s tijelom. Na drugi se način stanje duše razlikuje prema cjelovitosti i raspadljivosti, uz zadržavanje istoga načina bivanja prema naravi, i tako se stanje nevinosti razlikuje od čovjekova stanja nakon grijeha. Čovjekova je naime duša u stanju nevinosti bila prikladna za usavršavanje i upravljanje tijelom, kao i sada, stoga se veli da je prvi čovjek bio načinjen u živu dušu, to jest onu koja daje život tijelu, i to životinjski. No cjelovitost je toga života imao ukoliko je tijelo bilo potpuno podložno duši, ne priječivši je ni u čemu, kako je gore rečeno. Bjelodano je pak iz prethodnoga da iz toga što je duša prikladna za upravljanje tijelom i njegovo usavršavanje prema životinjskom životu našoj duši pripada takav način spoznaje koji biva po obraćanju na predodžbe. Stoga je taj način spoznaje pripadao i duši prvoga čovjeka. Prema takvome pak načinu spoznaje nalazi se u duši određeno kretanje, kako Dionizije veli u 4. poglavlju De div. nom., prema tri stupnja. Od kojih je prvi prema tomu što se duša od vanjskih stvari sabire k samoj sebi; drugi je pak ukoliko se duša uzdiže do toga da se sjedini s višim sjedinjenim moćima, to jest anđelima; treći je pak stupanj prema tomu što se nadalje vodi k dobru koje je iznad svega, to jest Bogu. Prema prvome se dakle kretanju duše, koje je od vanjskih stvari prema samoj sebi, usavršava spoznaja duše. Zato što naime razumsko djelovanje duše ima naravni poredak prema onome što je izvana, kako je gore rečeno, i tako se po njihovoj spoznaji može savršeno spoznati naše razumsko djelovanje, kao čin po objektu. I po samome se razumskom djelovanju može savršeno spoznati ljudski razum, kao moć po vlastitu činu. No u drugome se kretanju ne nalazi savršena spoznaja. Budući da anđeo ne spoznaje po obraćanju na predodžbe, nego na mnogo uzvišeniji način, kako je gore rečeno; spomenuti način spoznavanja, kojim duša spoznaje samu sebe, ne vodi dostatno do spoznaje anđela. No još mnogo manje treći kretaj završava u savršenoj spoznaji, jer ni sami anđeli time što spoznaju sami sebe ne mogu dospjeti do spoznaje božanske biti poradi njezina prekomjernoga sjaja. Tako dakle duša prvoga čovjeka nije mogla vidjeti anđele po biti. Ipak je imala uzvišeniji način spoznaje o njima nego što je mi imamo, jer je njezina spoznaja bila sigurnija i postojanija s obzirom na unutarnje spoznatljive predmete nego naša spoznaja. I poradi takve uzvišenosti Grgur veli da je sudjelovao u duhovima anđela.
Odgovor na 1. prigovor: i otuda je bjelodano rješenje prvoga prigovora.
Odgovor na 2. prigovor: to što je duša prvoga čovjeka zaostajala u spoznaji odijeljenih supstancija nije dolazilo od opterećenja tijela, nego od toga što je objekt koji joj je su-naravan zaostajao za uzvišenošću odijeljenih supstancija. Mi pak zaostajemo poradi obojega.
Odgovor na 3. prigovor: duša prvoga čovjeka nije mogla po spoznaji samoga sebe dospjeti do spoznaje odijeljenih supstancija, kako je gore rečeno, jer i svaka odijeljena supstancija spoznaje drugu na način samoga sebe.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.