Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 94, a. 1

Je li prvi čovjek vidio Boga po biti

Prigovor 1. Čini se da je prvi čovjek vidio Boga po biti. Čovjekovo se naime blaženstvo sastoji u gledanju božanske biti. No prvi čovjek, boraveći u raju, imao je blažen i svime bogat život, kako Damaščanin veli u II knjizi. I Augustin veli u XIV De civitate Dei: „Ako su ljudi imali svoja čuvstva kakva sada imamo, kako su bili blaženi u onome mjestu neizrecivoga blaženstva, to jest u raju?“ Dakle je prvi čovjek u raju vidio Boga po biti.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin veli u XIV De civitate Dei da „prvomu čovjeku nije nedostajalo ništa što bi dobra volja postigla“. No ništa bolje dobra volja ne može postići od gledanja božanske biti. Dakle je čovjek po biti gledao Boga.

Prigovor 3. Nadalje, gledanje Boga po biti jest ono kojim se Bog gleda bez posrednika i bez zagonetke. No čovjek je u stanju nevinosti gledao Boga bez posrednika; kako Učitelj veli u 1. distinkciji četvrte knjige Sententiarum. Gledao je također bez zagonetke, jer zagonetka uključuje mračnost, kako Augustin veli u XV De Trin.; mračnost je pak uvedena po grijehu. Dakle je čovjek u prvome stanju gledao Boga po biti.

Naprotiv, Apostol veli u 1 Kor 15 da „nije prvo duhovno, nego životinjsko“. No u najvećoj je mjeri duhovno gledati Boga po biti. Dakle prvi čovjek u prvome stanju životinjskoga života Boga po biti nije vidio.

Odgovaram: prvi čovjek Boga po biti nije vidio, prema redovitom stanju onoga života; osim možda ako se rekne da ga je vidio u zanosu, kada je Bog pustio dubok san na Adama, kako se veli u Post 2. A razlog je tomu što, budući da je božanska bit samo blaženstvo, na onaj se način razum onoga koji gleda božansku bit odnosi prema Bogu na koji se svaki čovjek odnosi prema blaženstvu. Bjelodano je pak da se nijedan čovjek ne može voljom odvratiti od blaženstva: po naravi naime i po nužnosti čovjek hoće blaženstvo, a bježi od bijede. Stoga se nitko tko gleda Boga po biti ne može voljom odvratiti od Boga, a to znači sagriješiti. I poradi toga svi koji gledaju Boga po biti tako se utvrđuju u Božjoj ljubavi da u vječnosti ne mogu sagriješiti. Budući dakle da je Adam sagriješio, bjelodano je da Boga po biti nije gledao. Ipak je spoznavao Boga nekom uzvišenijom spoznajom nego što ga mi spoznajemo, i tako je na neki način njegova spoznaja bila u sredini između spoznaje sadašnjega stanja i spoznaje domovine, kojom se Bog po biti gleda. Za bjelodanost čega valja razmotriti da se gledanje Boga po biti razlikuje od gledanja Boga po stvorenju. Što je pak neko stvorenje uzvišenije i Bogu sličnije, to se po njemu Bog jasnije vidi, kao što se čovjek savršenije vidi u zrcalu u kojemu se njegova slika izraženije odražava. I tako je očito da se Bog mnogo uzvišenije vidi po razumskim učincima nego po osjetnim i tjelesnim. Od punoga pak i sjajnoga razmatranja razumskih učinaka čovjek je spriječen u sadašnjem stanju time što se rastresa osjetnim stvarima i biva oko njih zaokupljen. Ali, kako se veli u Prop 7, Bog je stvorio čovjeka pravim. Bila je pak ova pravednost božanski uspostavljenoga čovjeka: da se niže podvrgne višemu, a više da se od nižega ne priječi. Stoga prvi čovjek nije bio spriječen vanjskim stvarima od jasnoga i čvrstoga promatranja razumskih učinaka koje je zamjećivao iz obasjavanja prve istine, bilo naravnom spoznajom bilo onom po milosti. Stoga Augustin veli u XI Super Gen. ad litt. da je „možda Bog prvim ljudima prije govorio kao što s anđelima govori, samom nepromjenjivom istinom obasjavajući njihove umove; premda ne tolikim sudioništvom u božanskoj biti kolikim je anđeli zahvaćaju“. Tako je dakle po takvim razumskim Božjim učincima Boga jasnije spoznavao nego što ga mi sada spoznajemo.

Odgovor na 1. prigovor: čovjek je u raju bio blažen, ne onim savršenim blaženstvom u koje je trebao biti prenesen, a koje se sastoji u gledanju božanske biti; imao je ipak blažen život na stanoviti način, kako Augustin veli u XI Super Gen. ad litt., ukoliko je imao cjelovitost i stanovito naravno savršenstvo.

Odgovor na 2. prigovor: dobra je volja uređena volja. No ne bi bila uređena volja prvoga čovjeka kad bi u stanju zasluge htio imati ono što mu se obećavalo kao nagrada.

Odgovor na 3. prigovor: posrednik je dvostruk. Jedan u kojemu se istodobno vidi ono što se po posredniku veli da se vidi; kao kad se čovjek vidi u zrcalu, te se istodobno vidi sa samim zrcalom. Drugi je posrednik onaj po čijoj spoznaji dolazimo do nečega nepoznatoga; kao što je srednji pojam dokaza. I bez takvoga se posrednika Bog gledao, no ipak ne bez prvoga posrednika. Nije naime trebalo da prvi čovjek dolazi do spoznaje Boga po dokazu uzetom iz nekoga učinka, kako je nama nužno; nego je istodobno u učincima, ponajprije razumskima, na svoj način Boga spoznavao. Slično također valja razmotriti da se mračnost koja se uključuje u nazivu zagonetke može uzeti na dva načina. Na jedan način ukoliko je svako stvorenje nešto mračno ako se usporedi s neizmjernošću božanskoga sjaja, i tako je Adam gledao Boga u zagonetki, jer je Boga gledao po stvorenom učinku. Na drugi se način može uzeti mračnost koja je uslijedila iz grijeha, ukoliko se naime čovjek priječi od razmatranja razumskih stvari zaokupljenošću osjetnima, i prema tome nije gledao Boga u zagonetki.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.