I, q. 93, a. 9
O razlici između slike i prilike
Prigovor 1. Čini se da se prilika od slike ne razlikuje prikladno. Rod se naime ne razlikuje prikladno od vrste. No prilika se odnosi prema slici kao rod prema vrsti, jer „gdje je slika, ondje je odmah i prilika, ali se ne preokreće“, kako se veli u knjizi De diversis quaestionibus octoginta tribus. Dakle se neprikladno prilika razlikuje od slike.
Prigovor 2. Nadalje, pojam se slike promatra ne samo po predočivanju božanskih osoba, nego i po predočivanju božanske biti, kojemu predočivanju pripada besmrtnost i nedjeljivost. Dakle se neprikladno veli da je „prilika u biti, jer je besmrtna i nedjeljiva; a slika u ostalome“.
Prigovor 3. Nadalje, slika je Božja u čovjeku trostruka, naime naravi, milosti i slave, kako je gore utvrđeno. No nevinost i pravednost pripadaju milosti. Neprikladno se dakle veli da se „slika uzima prema pamćenju, shvaćanju i volji; a prilika prema nevinosti i pravednosti“.
Prigovor 4. Nadalje, spoznaja istine pripada shvaćanju, a ljubav prema kreposti volji, što su dva dijela slike. Dakle se neprikladno veli da je „slika u spoznaji istine, a prilika u ljubavi prema kreposti“.
Naprotiv, Augustin veli u knjizi De diversis quaestionibus octoginta tribus: „Ima onih koji ne bez razloga shvaćaju da je dvoje rečeno: na sliku i priliku; budući da je, kad bi bila jedna stvar, jedan naziv mogao dostajati“.
Odgovaram: prilika je stanovito jedinstvo; jedno naime u kakvoći uzrokuje sličnost, kako se veli u V. Metaphys. Jedno pak, budući da pripada transcendentalijama, i zajedničko je svemu, može se primijeniti i na pojedinačno; kao i dobro i istinito. Stoga, kao što se dobro nekoj pojedinačnoj stvari može usporediti kao prethodeće njoj, i kao slijedeće, ukoliko označuje neko njezino savršenstvo; tako je također i s usporedbom prilike prema slici. Dobro je naime prethodeće čovjeku ukoliko je čovjek neko pojedinačno dobro, a opet dobro slijedi čovjeka ukoliko za nekoga čovjeka posebno kažemo da je dobar, zbog savršenstva kreposti. I slično se prilika razmatra kao prethodeća slici ukoliko je općenitija od slike, kako je gore rečeno; razmatra se također i kao slijedeća slici ukoliko označuje stanovito savršenstvo slike; kažemo naime da je nečija slika slična ili nije slična onome čija je slika, ukoliko ga savršeno ili nesavršeno predočuje. Tako se dakle prilika može razlikovati od slike na dva načina. Na jedan način ukoliko joj prethodi i postoji u više toga. I tako se prilika promatra prema onome što je općenitije od svojstava razumne naravi, prema kojima se u pravome smislu promatra slika. I prema tome se veli u knjizi De diversis quaestionibus octoginta tribus da je duh, to jest razum, bez ičije sumnje načinjen na sliku Božju; ostalo pak čovjekovo, naime ono što pripada nižim dijelovima duše ili također samomu tijelu, neki hoće da je načinjeno na priliku. Prema tome se također u knjizi De quantitate animae veli da se prilika Božja promatra u duši ukoliko je neraspadljiva, jer raspadljivo i neraspadljivo razlike su općega bića. Na drugi se način prilika može razmatrati ukoliko označuje izražajnost i savršenstvo slike. I prema tome Damaščanin veli da „ono što je po slici označuje razumno, slobodno u odlučivanju i po sebi vladalačko; a ono što je po prilici označuje priliku kreposti, ukoliko je čovjeku moguće da je posjeduje“. I na isto se odnosi što se veli da prilika pripada ljubavi prema kreposti, jer nema kreposti bez ljubavi prema kreposti.
Odgovor na 1. prigovor: prilika se ne razlikuje od slike prema općemu pojmu prilike (tako se naime uključuje u pojam same slike), nego ukoliko neka prilika zaostaje za pojmom slike, ili je također usavršujuća za sliku.
Odgovor na 2. prigovor: bit duše pripada slici ukoliko predočuje božansku bit prema onome što je vlastito razumnoj naravi, a ne prema uvjetima koji slijede biće općenito, kao što je to biti jednostavan i nerazrješiv.
Odgovor na 3. prigovor: i kreposti su neke po naravi u duši, u najmanju ruku po nekim svojim klicama, i po njima bi se mogla promatrati naravna prilika. Premda nije neprikladno da se ono što se po jednome određenju naziva slikom, po drugome naziva prilikom.
Odgovor na 4. prigovor: ljubav prema riječi, a to je ljubljena spoznaja, pripada pojmu slike; ali ljubav prema kreposti pripada prilici, kao i sama krepost.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.