Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 93, a. 8

Nalazi li se u usporedbi sa svim objektima

Prigovor 1. Čini se da slika božanskoga Trojstva nije u duši samo u usporedbi s objektom koji je Bog. Slika se naime božanskoga Trojstva nalazi u duši, kako je rečeno, po tome što riječ u nama izlazi od onoga koji govori i ljubav od obojice. No to se u nama nalazi s obzirom na bilo koji objekt. Dakle se s obzirom na bilo koji objekt nalazi u našem duhu slika božanskoga Trojstva.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin veli u XII De Trin. da „kad u duši tražimo Trojstvo, u cijeloj ga tražimo, ne odvajajući razumno djelovanje u vremenitim stvarima od motrenja vječnih“. Dakle se i prema vremenitim objektima nalazi slika Trojstva u duši.

Prigovor 3. Nadalje, to da Boga spoznajemo i ljubimo, pripada nam po daru milosti. Ako se dakle prema pamćenju, shvaćanju i volji ili ljubavi prema Bogu promatra slika Trojstva u duši, slika Božja u čovjeku neće biti po naravi, nego po milosti. I tako neće biti zajednička svima.

Prigovor 4. Nadalje, sveti koji su u domovini ponajviše se suobličuju slici Božjoj po viđenju slave, stoga se veli u 2 Kor 3: „U istu se sliku preobražavamo, iz slave u slavu“. No po viđenju slave spoznaju se vremenite stvari. Dakle se i u usporedbi s vremenitim stvarima Božja slika promatra u nama.

Naprotiv, Augustin veli u XIV De Trin. da „nije slika Božja u duhu stoga što se sjeća sebe, spoznaje se i ljubi se, nego zato što se može sjećati, spoznavati i ljubiti Boga, od kojega je načinjena“. Još se dakle manje po drugim objektima promatra slika Božja u duhu.

Odgovaram: kako je gore rečeno, slika uključuje sličnost koja na bilo koji način dospijeva do predočivanja vrste. Stoga je potrebno da se slika božanskoga Trojstva promatra u duši po nečemu što predočuje božanske osobe predočivanjem vrste, onako kako je to stvorenju moguće. Razlikuju se pak božanske osobe, kako je rečeno, prema izlaženju Riječi od Onoga koji govori i Ljubavi od obojice. Božja se pak Riječ rađa od Boga prema spoznaji samoga sebe, a Ljubav izlazi od Boga ukoliko samoga sebe ljubi. Bjelodano je pak da raznolikost objekata čini raznolikom vrstu riječi i ljubavi: nije naime iste vrste u čovjekovu srcu riječ začeta o kamenu i o konju, niti je iste vrste ljubav. Promatra se dakle božanska slika u čovjeku prema riječi začetoj iz spoznaje Boga, i ljubavi otuda izvedenoj. I tako se slika Božja promatra u duši prema tome kako se usmjeruje ili je rođena da se usmjeruje na Boga. Usmjeruje se pak duh na nešto dvostruko: na jedan način neposredno i izravno; na drugi način posredno i neizravno, kao kada se za nekoga tko gleda sliku čovjeka u zrcalu veli da se usmjeruje na samoga čovjeka. I stoga Augustin veli u XIV De Trin. da se „duh sjeća sebe, spoznaje sebe i ljubi sebe; ako to promatramo, promatramo Trojstvo; ne doduše još Boga, nego već sliku Božju“. No to je ne zato što se duh usmjeruje na samoga sebe apsolutno, nego ukoliko se po tome nadalje može usmjeriti na Boga; kako je bjelodano po gore navedenom svjedočanstvu.

Odgovor na 1. prigovor: za pojam slike ne treba samo paziti na to da nešto izlazi iz nečega; nego i što iz čega izlazi, naime da Božja Riječ izlazi iz spoznaje o Bogu.

Odgovor na 2. prigovor: u cijeloj se doista duši nalazi neko trojstvo, ne doduše tako da bi se pored djelovanja u vremenitim stvarima i motrenja vječnih „tražilo neko treće čime bi se Trojstvo dopunilo“, kako se na istome mjestu dodaje. Ali u onome dijelu razuma koji se izvodi iz područja vremenitih stvari, premda se „trojstvo može naći, ipak se ne može naći slika Božja“, kako se poslije veli, jer je takva spoznaja vremenitih stvari pridošla duši. Pa i sami habitusi po kojima se vremenite stvari spoznaju nisu uvijek prisutni; nego su katkad doduše prisutni u činu, a katkad samo prema pamćenju, čak i nakon što počnu biti prisutni. Kao što je očito o vjeri, koja nam vremenito prispijeva u sadašnjosti, dok u stanju budućega blaženstva više neće biti vjere, nego sjećanje na vjeru.

Odgovor na 3. prigovor: zaslužna spoznaja i ljubav prema Bogu biva samo po milosti. Postoji ipak neka naravna spoznaja i ljubav prema Bogu, kako je gore utvrđeno. I to je samo po sebi naravno, što se duh za spoznavanje Boga može služiti razumom, prema čemu smo rekli da slika Božja uvijek trajno ostaje u duhu; bilo da je ta slika Božja tako zastarjela, kao zasjenjena, da je gotovo nikakva, kao u onih koji nemaju uporabu razuma; bilo da je mračna i nagrđena, kao u grješnika; bilo da je jasna i lijepa, kao u pravednika, kako veli Augustin u XIV De Trin.

Odgovor na 4. prigovor: po viđenju slave vremenite će se stvari vidjeti u samome Bogu; i stoga će takvo viđenje vremenitih stvari pripadati slici Božjoj. I to je ono što Augustin veli u XIV De Trin., da će „u onoj naravi uza koju će duh sretno prionuti nepromjenjivo vidjeti sve što bude vidio“. Jer i u samoj nestvorenoj Riječi nalaze se razlozi svih stvorenja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.