I, q. 93, a. 7
Nalazi li se slika Božja u čovjeku prema moćima, ili prema habitusima, ili po činima
Prigovor 1. Čini se da se slika Božja ne nalazi u duši po činima. Veli naime Augustin u XI De civitate Dei da je čovjek načinjen na sliku Božju po tome što „jesmo, i znamo da jesmo, i to biti te znati ljubimo“. No biti ne označuje čin. Dakle se slika Božja ne promatra u duši po činima.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin u IX De Trin. određuje sliku Božju u duši prema ovim trima stvarima, a to su duh, spoznaja i ljubav. No duh ne označuje čin; nego radije moć, ili također bit razumne duše. Dakle se slika Božja ne promatra po činima.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin u X De Trin. određuje sliku Trojstva u duši prema pamćenju, shvaćanju i volji. No to su troje naravne moći duše, kako Učitelj veli u 3. distinkciji prve knjige Sententiarum. Dakle se slika promatra prema moćima, a ne prema činima.
Prigovor 4. Nadalje, slika Trojstva uvijek ostaje u duši. No čin ne ostaje uvijek. Dakle se slika Božja ne promatra u duši po činima.
Naprotiv, Augustin u XI De Trin. određuje trojstvo u nižim dijelovima duše prema aktualnom osjetnom i maštovnom viđenju. Dakle i Trojstvo koje je u duhu, po kojemu je čovjek na sliku Božju, mora se promatrati prema aktualnom viđenju.
Odgovaram: kako je gore rečeno, u pojam slike spada stanovito predočivanje vrste. Ako se dakle slika božanskoga Trojstva treba uzeti u duši, potrebno je da se ponajprije promatra po onome što se ponajviše približava, koliko je moguće, predočivanju vrste božanskih osoba. Božanske se pak osobe razlikuju prema izlaženju Riječi od Onoga koji govori i Ljubavi koja obojicu povezuje. No riječ u našoj duši bez aktualnoga razmišljanja ne može postojati, kako Augustin veli u XIV De Trin. I stoga se prvo i ponajprije promatra slika Trojstva u duhu po činima, ukoliko naime iz spoznaje koju imamo, razmišljajući oblikujemo unutarnju riječ, te iz toga provaljujemo u ljubav. Ali budući da su načela činâ habitusi i moći; a svaka se pojedina stvar virtualno nalazi u svojemu načelu, drugotno i kao po posljedičnosti slika se Trojstva može promatrati u duši po moćima, a ponajprije po habitusima, ukoliko u njima čini virtualno postoje.
Odgovor na 1. prigovor: naš bitak pripada slici Božjoj, onaj koji je nama vlastit povrh ostalih životinja; a taj nam bitak pripada ukoliko imamo duh. I stoga je to isto trojstvo s onim koje Augustin postavlja u IX De Trin., a koje se sastoji u duhu, spoznaji i ljubavi.
Odgovor na 2. prigovor: Augustin je to trojstvo najprije pronašao u duhu. Ali budući da duh, premda samoga sebe cijelog na neki način poznaje, također samoga sebe na neki način ne poznaje, ukoliko je naime odijeljen od drugih; te tako i sebe traži, kako Augustin dosljedno dokazuje u X De Trin., stoga, kao da se spoznaja posve ne izjednačuje s duhom, uzima u duši neka tri vlastita obilježja duha, naime pamćenje, shvaćanje i volju, za koja nitko ne dvoji da ih ima, te u tim trima stvarima radije određuje sliku Trojstva, kao da je prvo određivanje na neki način nedostatno.
Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin dokazuje u XIV De Trin., veli se da spoznajemo i hoćemo ili ljubimo neke stvari i kada o njima razmišljamo i kada o njima ne razmišljamo. No kada su bez razmišljanja, pripadaju samomu pamćenju; a ono nije ništa drugo, prema njemu, doli habitualno zadržavanje spoznaje i ljubavi. Ali budući da, kako on sam veli, „riječ ondje ne može postojati bez razmišljanja (razmišljamo naime o svemu što izričemo, pa i onom unutarnjom riječju koja ne pripada jeziku nijednoga naroda), u tim se trima stvarima radije spoznaje ta slika: naime pamćenju, shvaćanju i volji. A pod shvaćanjem sada mislim na ono kojim shvaćamo razmišljajući; i onu volju ili ljubav odnosno privrženost koja sjedinjuje taj porod i roditelja“. Iz čega je bjelodano da sliku božanskoga Trojstva radije postavlja u aktualnom shvaćanju i volji nego ukoliko su u habitualnom zadržavanju pamćenja, premda je i s obzirom na to na neki način slika Trojstva u duši, kako se na istome mjestu veli. I tako je očito da pamćenje, shvaćanje i volja nisu tri moći, kako se veli u Sentencijama.
Odgovor na 4. prigovor: netko bi mogao odgovoriti po onome što Augustin veli u XIV De Trin., da se „duh uvijek sjeća sebe, uvijek sebe spoznaje i ljubi“. Što neki tako razumijevaju kao da bi u duši postojalo aktualno shvaćanje i ljubav prema samoj sebi. No to shvaćanje isključuje time što dodaje da „ne razmišlja uvijek o sebi kao odijeljenoj od onoga što nije ono što i ona sama“. I tako je očito da duša uvijek spoznaje i ljubi sebe, ne u činu, nego po habitusu. Premda se također može reći da, zamjećujući svoj čin, samu sebe spoznaje kad god nešto spoznaje. Ali budući da nije uvijek spoznavateljica u činu, kako je bjelodano kod onoga koji spava, stoga treba reći da čini, premda ne ostaju uvijek u samima sebi, ostaju ipak uvijek u svojim načelima, naime moćima i habitusima. Stoga Augustin veli u XIV De Trin.: „Ako je po tome razumna duša načinjena na sliku Božju što se može služiti razumom i umom za spoznavanje i promatranje Boga, od početka u kojemu je počela biti, bila je u njoj slika Božja“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.