Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 93, a. 6

Nalazi li se slika Božja u čovjeku samo s obzirom na duh

Prigovor 1. Čini se da slika Božja nije u čovjeku samo po duhu. Kaže naime Apostol u 1 Kor 11 da je muž slika Božja. No muž nije samo duh. Dakle se slika Božja ne promatra samo po duhu.

Prigovor 2. Nadalje, u Post 1 stoji: „Stvori Bog čovjeka na svoju sliku, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih“. No razlikovanje muškoga i ženskoga jest po tijelu. Dakle se i po tijelu promatra slika Božja u čovjeku, a ne samo po duhu.

Prigovor 3. Nadalje, čini se da se slika ponajprije promatra po liku. No lik pripada tijelu. Dakle se slika Božja promatra u čovjeku i po tijelu, a ne samo po duhu.

Prigovor 4. Nadalje, prema Augustinu u XII Super Gen. ad litt., trostruko se viđenje nalazi u nama, naime tjelesno, duhovno ili maštovno, i razumsko. Ako dakle po razumskome viđenju, koje pripada duhu, postoji neko trojstvo u nama po kojemu smo na sliku Božju; iz jednakoga razloga i u drugim viđenjima.

Naprotiv, Apostol veli u Ef 4: „Obnovite se duhom svoje pameti i obucite novoga čovjeka“, iz čega se daje razumjeti da naša obnova, koja biva po oblačenju novoga čovjeka, pripada duhu. No u Kol 3 veli: „Obukavši novoga čovjeka, koji se obnavlja za spoznaju Boga, po slici onoga koji ga je stvorio“, gdje obnovu koja biva po oblačenju novoga čovjeka pripisuje slici Božjoj. Dakle biti na sliku Božju pripada samo duhu.

Odgovaram: budući da je u svim stvorenjima neka sličnost s Bogom, samo se u razumnome stvorenju nalazi sličnost s Bogom na način slike, kako je gore rečeno, dok u drugim stvorenjima na način traga. Ono pak u čemu razumno stvorenje nadvisuje druga stvorenja jest razum ili duh. Stoga preostaje da se ni u samome razumnom stvorenju ne nalazi slika Božja osim po duhu. U drugim pak dijelovima, ako ih razumno stvorenje ima, nalazi se sličnost traga; kao i u ostalim stvarima kojima se po takvim dijelovima prispodobljuje. Razlog se za to može bjelodano spoznati ako se promotri način na koji predočuje trag i način na koji predočuje slika. Slika naime predočuje prema sličnosti vrste, kako je rečeno. Trag pak predočuje na način učinka koji tako predočuje svoj uzrok da ipak ne dospijeva do sličnosti vrste: naime utisci koji ostaju od gibanja životinja nazivaju se tragovima; i slično se pepeo naziva tragom vatre, a opustošenje zemlje tragom neprijateljske vojske. Može se dakle takva razlika promatrati između razumnih stvorenja i ostalih stvorenja kako s obzirom na to što se u stvorenjima predočuje sličnost božanske naravi, tako i s obzirom na to što se u njima predočuje sličnost nestvorenoga Trojstva. Jer što se tiče sličnosti božanske naravi, čini se da razumna stvorenja na neki način dospijevaju do predočivanja vrste, ukoliko oponašaju Boga ne samo u tome što jest i živi, nego i u tome što spoznaje, kako je gore rečeno. Druga pak stvorenja ne spoznaju; nego se u njima pojavljuje stanoviti trag razuma koji ih proizvodi ako se razmotri njihov ustroj. Slično, budući da se nestvoreno Trojstvo razlikuje prema izlaženju Riječi od Onoga koji govori i Ljubavi od obojice, kako je gore utvrđeno; u razumnome stvorenju, u kojemu se nalazi izlaženje riječi po razumu i izlaženje ljubavi po volji, može se reći da je slika nestvorenoga Trojstva po stanovitom predočivanju vrste. U drugim pak stvorenjima ne nalazi se načelo riječi, riječ i ljubav; nego se u njima pojavljuje stanoviti trag da se to nalazi u uzroku koji ih proizvodi. Naime to samo što stvorenje ima prilagođenu i konačnu supstanciju pokazuje da potječe od nekoga načela; njegova pak vrsta pokazuje riječ stvoritelja, kao što oblik kuće pokazuje zamisao graditelja; a red pokazuje ljubav onoga koji proizvodi, kojom se učinak usmjeruje na dobro, kao što uporaba građevine pokazuje graditeljevu volju. Tako se dakle u čovjeku nalazi sličnost s Bogom na način slike po duhu; a po drugim njegovim dijelovima na način traga.

Odgovor na 1. prigovor: čovjek se naziva slikom Božjom ne zato što bi on sam bitno bio slika, nego zato što je u njega utisnuta slika Božja po duhu; kao što se novčić naziva carevom slikom ukoliko ima carevu sliku. Stoga nije potrebno da se po bilo kojemu dijelu čovjeka uzima slika Božja.

Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin veli u XII De Trin., neki su postavili sliku Trojstva u čovjeku ne po jednom pojedincu, nego po više njih, govoreći da „muž označuje Očevu osobu; Sinovu pak osobu ono što je od muža tako izišlo da se od njega rodilo; i tako trećom osobom, kao Duhom Svetim, nazivaju ženu, koja je tako izišla od muža da sama nije bila sin ili kći“. Što se na prvi pogled čini apsurdnim. Prvo doista zato što bi slijedilo da je Duh Sveti načelo Sina, kao što je žena načelo poroda koji se rađa od muža. Drugo, jer jedan čovjek ne bi bio osim na sliku jedne osobe. Treće, jer prema tome Pismo ne bi trebalo spominjati sliku Božju u čovjeku ako već nije proizveden porod. I stoga valja reći da je Pismo, pošto je reklo: „Na sliku Božju stvori ga“, dodalo: „Muško i žensko stvori ih“, ne zato da bi se slika Božja promatrala prema razlikama spolova; nego zato što je slika Božja obama spolovima zajednička, budući da je po duhu, u kojemu nema razlikovanja spolova. Stoga Apostol u Kol 3, pošto je rekao: „Po slici onoga koji ga je stvorio“, dodaje: „Gdje nema muško i žensko“.

Odgovor na 3. prigovor: premda se slika Božja u čovjeku ne uzima po tjelesnom obliku, ipak „čovjekovo tijelo, zato što jedino među tijelima zemaljskih životinja nije pognuto i s trbuhom položenim k zemlji, nego je takvo da je prikladnije za promatranje neba, s pravom se može smatrati u tome više načinjenim na sliku i priliku Božju nego ostala tijela životinja“, kako Augustin veli u knjizi De diversis quaestionibus octoginta tribus. Što ipak ne treba tako razumjeti kao da bi u tijelu čovjekovu bila slika Božja, nego zato što sam lik ljudskoga tijela predočuje sliku Božju u duši na način traga.

Odgovor na 4. prigovor: kako u tjelesnom tako i u maštovnom viđenju nalazi se neko trojstvo, kako Augustin veli u knjizi De Trin. U tjelesnom je naime viđenju doista prvo vrsni lik vanjskoga tijela; drugo pak samo viđenje, koje biva po utiskivanju stanovite sličnosti spomenutoga vrsnog lika u vid; treće je ondje usmjerenost volje koja primjenjuje vid na gledanje i zadržava ga na viđenoj stvari. Slično se također u maštovnom viđenju nalazi najprije vrsni lik pohranjen u pamćenju; drugo samo maštovno viđenje, koje potječe otuda što se oštrica duše, to jest sama moć mašte, oblikuje prema spomenutome liku; treće se pak nalazi usmjerenost volje koja sjedinjuje oboje. No oba ta trojstva zaostaju za pojmom božanske slike. Jer sam vrsni lik vanjskoga tijela izvan je naravi duše, a lik koji se nalazi u pamćenju, premda nije izvan duše, ipak je pridošao duši, pa tako u oba slučaja izostaje predočivanje sunaravnosti i suvječnosti božanskih osoba. Tjelesno pak viđenje ne potječe samo od lika vanjskoga tijela, nego ujedno s time i od osjetila onoga koji gleda; i slično maštovno viđenje ne potječe samo od lika koji se čuva u pamćenju, nego i od moći mašte, pa se tako po tome ne predočuje prikladno izlaženje Sina od samoga Oca. Usmjerenost pak volje, koja spaja spomenuto dvoje, ne izlazi iz njih, niti u tjelesnom viđenju niti u duhovnom, stoga se ne predočuje prikladno izlaženje Duha Svetoga od Oca i Sina.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.