I, q. 90, a. 2
Uz pretpostavku da je načinjena, je li stvorena
Prigovor 1. Čini se da duša nije privedena u bitak stvaranjem. Jer ono što u sebi ima nešto materijalno, nastaje iz tvari. No duša ima u sebi nešto materijalno, budući da nije čisti čin. Dakle je duša načinjena iz tvari. Dakle nije stvorena.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da se svaki čin neke tvari izvodi iz mogućnosti tvari, jer budući da je tvar u mogućnosti za čin, svaki čin unaprijed postoji u tvari u mogućnosti. No duša je čin tjelesne tvari, kako se pokazuje iz njezine definicije. Dakle se duša izvodi iz mogućnosti tvari.
Prigovor 3. Nadalje, duša je neki oblik. Ako dakle duša biva stvaranjem, iz jednakoga razloga i svi drugi oblici. I tako nijedan oblik neće izići u bitak nastajanjem. Što je neprihvatljivo.
Naprotiv, veli se u Post 1: „Stvori Bog čovjeka na svoju sliku“. Čovjek je pak na Božju sliku prema duši. Dakle je duša izišla u bitak stvaranjem.
Odgovaram: razumna duša ne može nastati osim stvaranjem, što nije istina o drugim oblicima. Razlog je tomu što, budući da je nastajanje put k bitku, na taj način nekome pripada nastajati kako mu pripada biti. Za ono se pak u pravome smislu veli da jest koje samo ima bitak, kao samostojeće u svome bitku, pa se stoga samo za supstancije u pravom i istinitom smislu veli da su bića. Akcident pak nema bitak, nego po njemu nešto jest, i po tom se razlogu naziva bićem; kao što se bjelina naziva bićem jer je po njoj nešto bijelo. I poradi toga se veli u VII. Metaphys. da se za akcident veli više da pripada biću negoli da je biće. I isti je razlog o svim drugim nesamostojećim oblicima. I stoga nijednomu nesamostojećem obliku u pravome smislu ne pripada nastajati, nego se veli da nastaju po tome što nastaju samostojeći složeni entiteti. Razumna je pak duša samostojeći oblik, kako je gore utvrđeno. Stoga njoj u pravome smislu pripada biti i nastajati. I budući da ne može nastati iz već postojeće tvari, niti tjelesne, jer bi tako bila tjelesne naravi; niti duhovne, jer bi se tako duhovne supstancije uzajamno pretvarale jedna u drugu, nužno je reći da ne nastaje osim stvaranjem.
Odgovor na 1. prigovor: u duši je poput materijalnoga sama jednostavna bit, a formalno je u njoj sudioništvom primljeni bitak, koji je doduše po nužnosti istodoban s biti duše, jer bitak po sebi slijedi oblik. I isti bi razlog bio kad bi se postavila složenom od neke duhovne tvari, kako neki vele. Zato što ta tvar nije u mogućnosti za drugi oblik, kao ni tvar nebeskoga tijela, inače bi duša bila propadljiva. Stoga nipošto duša ne može nastati iz već postojeće tvari.
Odgovor na 2. prigovor: to da se čin izvodi iz mogućnosti tvari nije ništa drugo doli da nešto postane u činu što je prije bilo u mogućnosti. Ali budući da razumna duša nema svoj bitak ovisan o tjelesnoj tvari, nego ima samostojeći bitak i nadilazi prijemljivost tjelesne tvari, kako je gore rečeno; stoga se ne izvodi iz mogućnosti tvari.
Odgovor na 3. prigovor: nije slično s razumnom dušom i s drugim oblicima, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.