I, q. 90, a. 1
Je li ljudska duša nešto načinjeno, ili je od supstancije samoga Boga
Prigovor 1. Čini se da duša nije načinjena, nego da je od Božje supstancije. Veli se naime u Post 2: „Oblikova Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i udahnu u njegovo lice dah života, i posta čovjek živa duša“. No onaj koji diše, nešto od sebe ispušta. Dakle je duša kojom čovjek živi nešto od Božje supstancije.
Prigovor 2. Nadalje, kako je gore utvrđeno, duša je jednostavan oblik. No oblik je čin. Dakle je duša čisti čin, što pripada samo Bogu. Dakle je duša od Božje supstancije.
Prigovor 3. Nadalje, koja god bića jesu, i nipošto se ne razlikuju, ista su. No Bog i duh jesu, i nipošto se ne razlikuju, jer bi trebalo da se razlikuju nekim razlikama, i tako bi bili složeni. Dakle su Bog i ljudski duh isto.
Naprotiv, Augustin u knjizi De origine animae nabraja neke tvrdnje za koje veli da su veoma i bjelodano opake te protivne katoličkoj vjeri; među kojima je prva da su neki rekli „kako Bog dušu nije načinio iz ničega, nego od samoga sebe“.
Odgovaram: reći da je duša od Božje supstancije sadrži očitu nevjerojatnost. Kao što je naime bjelodano iz rečenoga, ljudska duša ponekad spoznaje u mogućnosti, i znanje na neki način stječe od stvari, te ima različite moći, a sve je to strano Božjoj naravi, koji je čisti čin, i ništa ne prima od drugoga, te nikakvu u sebi nema raznolikost, kako je gore dokazano. No čini se da je ta zabluda imala početak iz dviju postavki drevnih mislilaca. Prvi naime koji su počeli razmatrati naravi stvari, ne mogavši nadići maštu, postavili su da nema ničega osim tijelâ. I stoga su govorili da je Bog neko tijelo, za koje su sudili da je načelo drugih tijela. I budući da su postavljali da je duša od naravi onoga tijela za koje su govorili da je načelo, kako se veli u I. De anima, dosljedno je slijedilo da je duša od Božje naravi. Prema kojoj su postavci također manihejci, smatrajući da je Bog neko tjelesno svjetlo, postavili da je duša neki dio onoga svjetla vezan uz tijelo. Drugo pak došlo se do toga da su neki shvatili kako postoji nešto netjelesno, ipak ne odijeljeno od tijela, nego oblik tijela. Stoga je i Varon rekao da je „Bog duša koja svijet upravlja gibanjem i razložnošću“, kako Augustin pripovijeda u VII De civitate Dei. Tako su dakle neki postavili čovjekovu dušu dijelom one sveukupne duše, kao što je čovjek dio cijeloga svijeta; ne mogavši razumom prispjeti k razlikovanju stupnjeva duhovnih supstancija, osim prema razlikama tijelâ. Sve je pak to nemoguće, kako je gore dokazano. Stoga je očito lažno da je duša od Božje supstancije.
Odgovor na 1. prigovor: udahnuti ne treba shvatiti tjelesno, nego je isto da Bog udahne kao i da stvori duh. Premda ni čovjek tjelesno dišući ne ispušta nešto od svoje supstancije, nego od izvanjske naravi.
Odgovor na 2. prigovor: duša, premda je jednostavan oblik prema svojoj biti, ipak nije svoj bitak, nego je biće po sudioništvu; kako je bjelodano iz gore rečenoga. I stoga nije čisti čin, kao Bog.
Odgovor na 3. prigovor: ono što se razlikuje, u pravome smislu uzeto, razlikuje se nečim, pa se ondje traži razlika gdje postoji podudaranje. I stoga ono što se razlikuje mora biti na neki način složeno, budući da se u nečemu razlikuje, a u nečemu podudara. No prema tome, premda je sve što se razlikuje raznoliko, ipak nije sve što je raznoliko ujedno i razlikujuće se; kako se veli u X. Metaphys.. Naime jednostavna su bića raznolika po samima sebi, a ne razlikuju se nekim razlikama iz kojih bi bila sastavljena. Kao što se čovjek i magarac razlikuju razumnom i nerazumnom razlikom, o kojima se ne može reći da se nadalje razlikuju drugim razlikama.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.