I, q. 85, a. 5
Shvaća li naš razum sastavljanjem i rastavljanjem
Prigovor 1. Čini se da naš razum ne spoznaje sastavljajući i dijeleći. Sastavljanje naime i dijeljenje jest samo mnogoga. Ali razum ne može istodobno spoznavati mnogo toga. Dakle ne može spoznavati sastavljajući i dijeleći.
Prigovor 2. Nadalje, svakome se sastavljanju i dijeljenju pridodaje sadašnje, prošlo ili buduće vrijeme. No razum apstrahira od vremena, kao i od drugih pojedinačnih uvjeta. Dakle razum ne spoznaje sastavljajući i dijeleći.
Prigovor 3. Nadalje, razum spoznaje po suobličenju sa stvarima. No sastavljanje i dijeljenje nije ništa u stvarima; ništa se naime ne nalazi u stvarima doli stvar koja se označuje predikatom i subjektom, koja je jedna te ista ako je sastavljanje istinito; čovjek je naime uistinu ono što je životinja. Dakle razum ne sastavlja i ne dijeli.
Naprotiv, riječi označuju poimanja razuma, kako veli Filozof u I Periherm. No u riječima postoji sastavljanje i dijeljenje, kako je bjelodano u potvrdnim i niječnim stavcima. Dakle razum sastavlja i dijeli.
Odgovaram: ljudski razum nužno mora spoznavati sastavljajući i dijeleći. Budući naime da ljudski razum izlazi iz mogućnosti u čin, ima stanovitu sličnost s nastajućim stvarima, koje nemaju odmah svoje savršenstvo, nego ga postupno stječu. I slično tome ljudski razum ne zahvaća odmah u prvome shvaćanju savršenu spoznaju stvari, nego najprije shvaća nešto od nje, naime štostvo same stvari, koje je prvi i vlastiti objekt razuma; a zatim spoznaje svojstva, akcidente i odnose koji okružuju bit stvari. I prema tome nužno mora jedno shvaćeno s drugim sastavljati ili dijeliti, te od jednoga sastavljanja ili dijeljenja prelaziti k drugome, što znači umovati. Anđeoski pak i božanski razum odnosi se poput neraspadljivih stvari, koje odmah od početka imaju svoje potpuno savršenstvo. Stoga anđeoski i božanski razum odmah savršeno ima potpunu spoznaju stvari. Stoga u spoznavanju štostva stvari ujedno o stvari spoznaje sve što mi možemo spoznati sastavljajući, dijeleći i umujući. I stoga ljudski razum spoznaje sastavljajući i dijeleći, kao i umujući. Božanski pak i anđeoski razum spoznaju doduše sastavljanje, dijeljenje i umovanje, ne sastavljajući, dijeleći i umujući, nego po shvaćanju jednostavnoga štostva.
Odgovor na 1. prigovor: sastavljanje i dijeljenje razuma biva prema nekoj razlici ili usporedbi. Stoga razum tako spoznaje mnogo toga sastavljajući i dijeleći, kao što spoznaje razliku ili usporedbu stvari.
Odgovor na 2. prigovor: razum i apstrahira od predodžaba, a ipak ne spoznaje u činu osim obraćajući se na predodžbe, kako je gore rečeno. I s one strane s koje se obraća na predodžbe, sastavljanju i dijeljenju razuma pridodaje se vrijeme.
Odgovor na 3. prigovor: sličnost se stvari prima u razumu na način razuma, a ne na način stvari. Stoga sastavljanju i dijeljenju razuma odgovara doduše nešto sa strane stvari, no to se ipak ne nalazi na isti način u stvari kao u razumu. Ljudskomu je naime razumu vlastiti objekt štostvo materijalne stvari, koje potpada pod osjetilo i maštu. Nalazi se pak dvostruko sastavljanje u materijalnoj stvari. Prvo doduše, oblika s materiom, i ovomu odgovara sastavljanje razuma kojim se opća cjelina izriče o svojemu dijelu; rod se naime uzima iz zajedničke tvari, dopunska pak razlika vrste iz oblika, a pojedinačno iz individualne tvari. Drugo je pak sastavljanje akcidenta sa subjektom, i ovomu zbiljskom sastavljanju odgovara sastavljanje razuma prema kojemu se akcident izriče o subjektu, kao kad se kaže: čovjek je bijel. Ipak se razlikuje sastavljanje razuma od sastavljanja stvari, jer ono što se sastavlja u stvari jest različito; no sastavljanje je razuma znak istovjetnosti onoga što se sastavlja. Razum naime ne sastavlja tako da kaže kako je čovjek bjelina, nego kaže da je čovjek bijel, to jest onaj koji ima bjelinu; a isto je po subjektu ono što je čovjek i ono što ima bjelinu. I slično je sa sastavljanjem oblika i tvari, jer životinja označuje ono što ima osjetilnu narav, razumno ono što ima razumsku narav, čovjek ono što ima oboje, a Sokrat ono što ima sve to sa zadanom individualnom tvari; i prema tom pojmu istovjetnosti naš razum pripisivanjem sastavlja jedno s drugim.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.