I, q. 85, a. 3
Shvaća li naš razum po naravi prije ono što je općenitije
Prigovor 1. Čini se da općenitije stvari nisu ranije u našoj razumskoj spoznaji. Jer ono što je ranije i poznatije po naravi, kasnije je i manje poznato s obzirom na nas. No opće je stvari ranije po naravi, jer je ranije ono od čega se ne preokreće slijed opstojnosti. Dakle su opće stvari kasnije u spoznaji našega razuma.
Prigovor 2. Nadalje, složene su stvari ranije s obzirom na nas negoli jednostavne. No opće su stvari jednostavnije. Dakle su kasnije spoznate s obzirom na nas.
Prigovor 3. Nadalje, Filozof kaže u I. Physic. da definirano prije ulazi u našu spoznaju nego dijelovi definicije. No općenitije su stvari dijelovi definicije manje općenitih, kao što je životinja dio definicije čovjeka. Dakle su opće stvari kasnije spoznate s obzirom na nas.
Prigovor 4. Nadalje, po učincima dolazimo do uzroka i načela. No opće su stvari stanovita načela. Dakle su opće stvari kasnije spoznate s obzirom na nas.
Naprotiv, kaže se u I. Physic. da „od općih stvari treba doći do pojedinačnih“.
Odgovaram: u spoznaji našega razuma treba dvoje razmotriti. Prvo doduše, da razumska spoznaja na neki način uzima početak od osjetilne. I budući da je osjetilo za pojedinačno, a razum za opće, nužno je da spoznaja pojedinačnoga, s obzirom na nas, bude ranija nego spoznaja općega. Drugo treba razmotriti, da naš razum prelazi iz mogućnosti u čin. Sve pak što prelazi iz mogućnosti u čin, prije dolazi do nepotpunog čina, koji je u sredini između mogućnosti i čina, nego do savršenog čina. A savršen čin do kojega dolazi razum jest potpuna znanost, po kojoj se stvari razgovijetno i određeno spoznaju. Nepotpun je pak čin nesavršena znanost, po kojoj se stvari znaju nerazgovijetno pod nekom pomiješanošću; jer ono što se tako spoznaje, donekle se spoznaje u činu, a na neki način u mogućnosti. Stoga Filozof kaže u I. Physic. da su „nama najprije očite i sigurne stvari više pomiješane; poslije pak spoznajemo razlučujući razgovijetno načela i elemente“. Očito je pak da spoznati nešto u čemu se sadrži više toga, bez toga da se ima vlastita spoznaja svakoga pojedinog od onoga što se u tome sadrži, znači spoznati nešto pod nekom pomiješanošću. Tako se pak može spoznati kako opća cjelina, u kojoj se dijelovi sadrže u mogućnosti, tako i integralna cjelina; jer se obje cjeline mogu spoznati u nekoj pomiješanosti, bez toga da se dijelovi razgovijetno spoznaju. A spoznati razgovijetno ono što se sadrži u općoj cjelini znači imati spoznaju o manje općenitoj stvari. Kao što spoznati životinju nerazgovijetno znači spoznati životinju ukoliko je životinja; a spoznati životinju razgovijetno znači spoznati životinju ukoliko je razumna ili nerazumna životinja, što znači spoznati čovjeka ili lava. Našemu dakle razumu prije pada na pamet spoznati životinju nego spoznati čovjeka; i isti je razlog ako usporedimo bilo što općenitije s manje općenitim. I budući da osjetilo izlazi iz mogućnosti u čin kao i razum, isti se poredak spoznaje pokazuje i u osjetilu. Naime, prije po osjetilu prosuđujemo općenitije nego manje općenito, i po mjestu i po vremenu. Po mjestu doduše, kao kad se nešto vidi izdaleka, prije se zamjećuje da je tijelo nego što se zamjećuje da je životinja; i prije se zamjećuje da je životinja nego što se zamjećuje da je čovjek; i prije čovjek nego Sokrat ili Platon. Po vremenu pak, jer dijete u početku prije razlikuje čovjeka od ne-čovjeka nego što razlikuje ovoga čovjeka od drugoga čovjeka; i stoga „djeca u početku nazivaju sve muževe očevima, poslije pak određuju svakoga pojedinog“, kako se kaže u I. Physic. A razlog je tomu očit: jer tko zna nešto nerazgovijetno, još je u mogućnosti da spozna načelo razlikovanja; kao što je onaj tko zna rod u mogućnosti da spozna razliku. I tako je bjelodano da je nerazgovijetna spoznaja u sredini između mogućnosti i čina. Treba dakle reći da je spoznaja pojedinačnoga ranija s obzirom na nas nego spoznaja općega, kao što je osjetilna spoznaja ranija od razumske spoznaje. Ali kako prema osjetilu tako i prema razumu, općenitija je spoznaja ranija nego manje opća spoznaja.
Odgovor na 1. prigovor: opće se može razmatrati dvostruko. Na jedan način, ukoliko se opća narav razmatra zajedno s pojmom općenitosti. I budući da pojam općenitosti, naime da jedno te isto ima odnos prema mnogome, proizlazi iz apstrakcije razuma, potrebno je da prema ovome načinu opće bude kasnije. Stoga se u I. De anima kaže da „opća životinja ili nije ništa, ili je kasnija“. No prema Platonu, koji je postavio samostojeća opća, prema ovom bi razmatranju opće bilo ranije nego pojedinačne stvari, koje prema njemu nisu doli po sudjelovanju u samostojećim općima, koje se nazivaju ideje. Na drugi način može se razmatrati s obzirom na samu narav, naime životinjstva ili čovještva, ukoliko se nalazi u pojedinačnim stvarima. I tako treba reći da je poredak naravi dvostruk. Jedan prema putu nastanka i vremena, prema kojemu su putu ono što je nesavršeno i u mogućnosti raniji. I na taj je način općenitije ranije po naravi, što se očito pokazuje u nastanku čovjeka i životinje; naime prije nastaje životinja nego čovjek, kako se kaže u knjizi De generat. animal. Drugi je poredak savršenosti, ili namjere naravi; kao što je čin jednostavno govoreći raniji po naravi nego mogućnost, i savršeno ranije nego nesavršeno. I na taj je način manje opće ranije po naravi nego više opće, kao čovjek nego životinja; namjera naime naravi ne staje na nastanku životinje, nego namjerava proizvesti čovjeka.
Odgovor na 2. prigovor: općenitije se opće uspoređuje s manje općenitim kao cjelina i kao dio. Kao cjelina doduše, ukoliko se u općenitijem ne sadrži samo u mogućnosti manje općenito, nego i druga; kao pod životinjom ne samo čovjek, nego i konj. Kao dio pak, ukoliko manje općenito sadrži u svome pojmu ne samo općenitije, nego i druga; kao čovjek ne samo životinju, nego i razumno. Tako je dakle životinja razmotrena u sebi ranija u našoj spoznaji nego čovjek; ali čovjek je raniji u našoj spoznaji nego to da je životinja dio njegova pojma.
Odgovor na 3. prigovor: neki se dio može spoznati dvostruko. Na jedan način apsolutno, ukoliko je u sebi, i tako ništa ne priječi da se prije spoznaju dijelovi nego cjelina, kao kamenje nego kuća. Na drugi način, ukoliko su dijelovi ove cjeline, i tako je nužno da prije spoznamo cjelinu nego dijelove; prije naime spoznajemo kuću nekom pomiješanom spoznajom, nego što razlikujemo pojedine njezine dijelove. Tako dakle treba reći da su odredbeni dijelovi, apsolutno razmotreni, prije poznati nego definirano, inače se definirano ne bi razjasnilo po njima. No ukoliko su dijelovi definicije, tako su kasnije poznati; prije naime spoznajemo čovjeka nekom pomiješanom spoznajom, nego što znamo razlikovati sve ono što spada u pojam čovjeka.
Odgovor na 4. prigovor: opće, ukoliko se uzima s pojmom općenitosti, jest doduše na neki način načelo spoznavanja, ukoliko pojam općenitosti slijedi način spoznavanja koji biva po apstrakciji. No nije nužno da sve što je načelo spoznavanja bude načelo bivanja, kako je Platon smatrao, budući da ponekad spoznajemo uzrok po učinku, i supstanciju po akcidentima. Stoga tako uzeto opće, prema Aristotelovu mišljenju, nije načelo bivanja, niti supstancija, kako je bjelodano u VII. Metaphys. Ako pak razmotrimo samu narav roda i vrste ukoliko je u pojedinačnim stvarima, tako na neki način ima značaj formalnog načela s obzirom na pojedinačne stvari; pojedinačno je naime poradi tvari, a pojam vrste uzima se iz oblika. Ali narav roda uspoređuje se s naravi vrste više na način materijalnog načela, jer se narav roda uzima od onoga što je materijalno u stvari, a pojam vrste od onoga što je formalno; kao pojam životinje od osjetilnoga, a pojam čovjeka od razumskoga. I otuda je to što je konačna namjera naravi usmjerena na vrstu, a ne na pojedinca, niti na rod; jer oblik je svrha nastajanja, a tvar je poradi oblika. No nije potrebno da spoznaja svakoga uzroka ili načela bude kasnija s obzirom na nas, budući da ponekad po osjetilnim uzrocima spoznajemo nepoznate učinke, a ponekad obratno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.