Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 85, a. 2

Odnose li se razumski likovi apstrahirani od predodžbi prema našemu razumu kao ono što se shvaća ili kao ono čime se shvaća

Prigovor 1. Čini se da se razumski likovi apstrahirani od predodžaba odnose prema našemu razumu kao ono što se spoznaje. Ono naime što je spoznato u činu, nalazi se u onome koji spoznaje, jer spoznato u činu jest sam razum u činu. No ništa od spoznate stvari nije u razumu koji u činu spoznaje, osim apstrahiranog razumskoga lika. Dakle je takav lik samo ono što je spoznato u činu.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je spoznato u činu treba u nečemu biti, inače ne bi bilo ništa. Ali nije u stvari koja je izvan duše, jer, budući da je stvar izvan duše materijalna, ništa što je u njoj ne može biti spoznato u činu. Preostaje dakle da je ono spoznato u činu u razumu. I tako nije ništa drugo doli spomenuti razumski lik.

Prigovor 3. Nadalje, Filozof kaže u I Periherm. da su „riječi znakovi duševnih stanja“. No riječi označuju spoznate stvari, jer riječju označujemo ono što spoznajemo. Dakle su sama stanja duše, to jest razumski likovi, ono što se spoznaje u činu.

Naprotiv, razumski lik odnosi se prema razumu kao osjetilni lik prema osjetilu. No osjetilni lik nije ono što se osjeća, nego radije ono čime osjetilo osjeća. Dakle razumski lik nije ono što se u činu spoznaje, nego ono čime razum spoznaje.

Odgovaram: neki su postavili da spoznajne moći koje su u nama ne spoznaju ništa osim vlastitih stanja; kao da osjetilo ne osjeća ništa osim stanja svoga organa. I prema tome, razum ne spoznaje ništa osim svoga stanja, to jest razumskoga lika primljenog u sebe. I prema tome, takav je lik samo ono što se spoznaje. No to se mišljenje očito pokazuje lažnim iz dva razloga. Prvo doduše zato što su isto ono što spoznajemo i ono o čemu su znanosti. Ako bi dakle ono što spoznajemo bili samo likovi koji su u duši, slijedilo bi da sve znanosti ne bi bile o stvarima koje su izvan duše, nego samo o razumskim likovima koji su u duši; kao što su prema platonovcima sve znanosti o idejama, za koje su postavljali da su spoznato u činu. Drugo, jer bi slijedila zabluda drevnih koji su govorili da je „sve što se čini istinito“; i tako da bi protuslovlja bila istodobno istinita. Ako naime moć ne spoznaje osim vlastito stanje, samo o njemu prosuđuje. A tako se nešto čini kako je spoznajna moć aficirana. Uvijek će dakle sud spoznajne moći biti o onome o čemu sudi, naime o vlastitom stanju, onako kako jest; i tako će svaki sud biti istinit. Kao na primjer, ako okus ne osjeća osim vlastito stanje, kada netko sa zdravim okusom prosuđuje da je med sladak, istinito će suditi; i slično, ako onaj koji ima pokvaren okus prosuđuje da je med gorak, istinito će suditi, jer obojica sude prema tome kako je njihov okus aficiran. I tako slijedi da će svako mišljenje jednako biti istinito, i općenito svako poimanje. I stoga treba reći da se razumski lik odnosi prema razumu kao ono čime razum spoznaje. Što je bjelodano ovako. Budući da naime postoji dvostruko djelovanje, kako se kaže u IX. Metaphys., jedno koje ostaje u djelatniku, kao gledati i spoznavati, drugo koje prelazi na vanjsku stvar, kao grijati i sjeći; oba bivaju prema nekome obliku. I kao što je oblik prema kojemu nastaje djelovanje usmjereno na vanjsku stvar sličnost objekta djelovanja, kao što je toplina onoga koji grije sličnost zagrijanoga; slično je oblik prema kojemu nastaje djelovanje koje ostaje u djelatniku sličnost objekta. Stoga je sličnost vidljive stvari ono prema čemu vid vidi; i sličnost spoznate stvari, a to je razumski lik, oblik je prema kojemu razum spoznaje. No budući da se razum reflektira nad samoga sebe, prema istoj refleksiji spoznaje i svoje spoznavanje, i lik kojim spoznaje. I tako je razumski lik drugotno ono što se spoznaje. Ali ono što se spoznaje prvotno jest stvar čija je sličnost razumski lik. A to je također očito iz mišljenja drevnih, koji su postavljali da se slično sličnim spoznaje. Postavljali su naime da duša po zemlji koja je u njoj spoznaje zemlju koja je izvan nje; i tako o ostalome. Ako dakle uzmemo lik zemlje umjesto zemlje, prema nauku Aristotela koji kaže da „kamen nije u duši, nego lik kamena“; slijedit će da duša po razumskim likovima spoznaje stvari koje su izvan duše.

Odgovor na 1. prigovor: spoznato je u onome koji spoznaje po svojoj sličnosti. I na taj se način kaže da je spoznato u činu razum u činu, ukoliko je sličnost spoznate stvari oblik razuma; kao što je sličnost osjetne stvari oblik osjetila u činu. Stoga ne slijedi da je apstrahirani razumski lik ono što se u činu spoznaje, nego da je njegova sličnost.

Odgovor na 2. prigovor: kad se kaže „spoznato u činu“, dvoje se naznačuje, naime stvar koja se spoznaje, i to što je samo bivanje spoznatim. I slično, kad se kaže „apstrahirano opće“, dvoje se razumijeva, naime sama narav stvari, i apstrakcija ili općenitost. Sama dakle narav kojoj se prigodi ili biti spoznatom ili biti apstrahiranom, ili pojam općenitosti, nije doli u pojedinačnim stvarima; no to samo što jest biti spoznat ili biti apstrahiran, ili pojam općenitosti, nalazi se u razumu. I to možemo vidjeti po sličnome u osjetilu. Vid naime vidi boju jabuke bez njezina mirisa. Ako se dakle pita gdje je boja koja se vidi bez mirisa, očito je da boja koja se vidi nije doli u jabuci; no to što je opažena bez mirisa, to joj se događa sa strane vida, ukoliko je u vidu sličnost boje, a ne mirisa. Slično, čovještvo koje se spoznaje nije doli u ovome ili onome čovjeku; ali to da se čovještvo shvaća bez pojedinačnih uvjeta, što znači da je ono samo apstrahirano, čemu slijedi pojam općenitosti, događa se čovještvu ukoliko se opaža od razuma, u kojemu je sličnost naravi vrste, a ne pojedinačnih načela.

Odgovor na 3. prigovor: u osjetilnom dijelu nalazi se dvostruko djelovanje. Jedno prema samoj promjeni, i tako se djelovanje osjetila usavršava po tome što trpi promjenu od osjetnoga. Drugo je djelovanje uobličavanje, ukoliko moć mašte uobličuje sebi neku sliku odsutne stvari, ili čak nikada viđene. I oba su ova djelovanja sjedinjena u razumu. Naime, najprije se doista razmatra stanje mogućeg razuma ukoliko se oblikuje razumskim likom. A njime oblikovan, uobličuje drugo: ili definiciju ili dijeljenje ili sastavljanje, što se riječju označuje. Stoga je pojam koji ime označuje definicija; a iskaz označuje sastavljanje i dijeljenje razuma. Dakle riječi ne označuju same razumske likove, nego ono što razum sebi uobličuje za suđenje o vanjskim stvarima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.