I, q. 85, a. 1
Shvaća li naš razum apstrahirajući likove od predodžbi
Prigovor 1. Čini se da naš razum ne spoznaje tjelesne i materijalne stvari po apstrakciji od predodžaba. Svaki naime razum koji stvar spoznaje drukčije nego što jest, lažan je. No oblici materijalnih stvari nisu odijeljeni od pojedinačnih stvari, kojih su sličnosti predodžbe. Ako dakle spoznajemo materijalne stvari po apstrakciji vrsnih likova od predodžaba, bit će lažnost u našem razumu.
Prigovor 2. Nadalje, materijalne su stvari naravne stvari, u čiju definiciju ulazi tvar. No ništa se ne može spoznati bez onoga što ulazi u njegovu definiciju. Dakle se materijalne stvari ne mogu spoznati bez tvari. Ali tvar je načelo individuacije. Dakle se materijalne stvari ne mogu spoznati po apstrakciji općeg od pojedinačnog, što znači apstrahirati razumske likove od predodžaba.
Prigovor 3. Nadalje, u III. De anima kaže se da se predodžbe odnose prema razumnome dijelu duše kao boje prema vidu. No gledanje ne biva po apstrakciji nekih likova od boja, nego po tome što se boje utiskuju u vid. Dakle ni spoznavanje ne biva po tome što se nešto apstrahira od predodžaba, nego po tome što se predodžbe utiskuju u razum.
Prigovor 4. Nadalje, kako se kaže u III. De anima, u razumnoj su duši dvoje, naime mogući razum i djelatni. No apstrahirati od predodžaba razumske likove ne pripada mogućem razumu, nego primati već apstrahirane likove. Ali čini se da to ne pripada ni djelatnom razumu, koji se odnosi prema predodžbama kao svjetlo prema bojama, koje ništa ne apstrahira od boja, nego radije u njih utječe. Dakle nipošto ne spoznajemo apstrahiranjem od predodžaba.
Prigovor 5. Nadalje, Filozof u III. De anima kaže da „razum spoznaje likove u predodžbama“. Dakle ne tako da ih apstrahira.
Naprotiv, kaže se u III. De anima da „kako su stvari odvojive od tvari, tako stoje u odnosu prema razumu“. Dakle je potrebno da se materijalne stvari spoznaju ukoliko se apstrahiraju od tvari i od materijalnih sličnosti, a to su predodžbe.
Odgovaram: kako je gore rečeno, spoznatljivi je objekt razmjeran spoznajnoj moći. Postoji pak trostruki stupanj spoznajne moći. Jedna je naime spoznajna moć čin tjelesnog organa, naime osjetilo. I stoga je objekt svake osjetilne moći oblik ukoliko postoji u tjelesnoj tvari. A budući da je takva tvar načelo individuacije, stoga je svaka moć osjetilnog dijela sposobna spoznavati samo pojedinačno. Druga je pak spoznajna moć ona koja niti je čin tjelesnog organa, niti je na bilo koji način sjedinjena s tjelesnom tvari, kao anđeoski razum. I stoga je objekt ove spoznajne moći oblik koji opstoji bez tvari; premda naime anđeli spoznaju materijalne stvari, ipak ih motre samo u nematerijalnim stvarima, naime ili u samima sebi ili u Bogu. Ljudski se pak razum nalazi u sredini: nije naime čin nekog organa, ali je ipak stanovita moć duše, koja je oblik tijela, kako je bjelodano iz gore rečenoga. I stoga je njemu vlastito spoznavati oblik koji doduše u tjelesnoj tvari pojedinačno postoji, ali ne ukoliko je u takvoj tvari. A spoznavati ono što je u pojedinačnoj tvari, ne ukoliko je u takvoj tvari, znači apstrahirati oblik od pojedinačne tvari, koju predočuju predodžbe. I stoga je nužno reći da naš razum spoznaje materijalne stvari apstrahirajući od predodžaba; i po materijalnim stvarima tako razmotrenim dolazimo do nekog spoznanja nematerijalnih stvari, kao što naprotiv anđeli po nematerijalnim stvarima spoznaju materijalne. Platon pak, gledajući samo na nematerijalnost ljudskoga razuma, a ne na to da je na neki način sjedinjen s tijelom, postavio je kao objekt razuma odijeljene ideje; i da spoznajemo ne doduše apstrahirajući, nego radije sudjelujući u apstraktnom, kako je gore rečeno.
Odgovor na 1. prigovor: apstrahirati biva dvostruko. Na jedan način, na način sastavljanja i dijeljenja; kao kad spoznajemo da nešto nije u drugome, ili da je od njega odvojeno. Na drugi način, na način jednostavnog i apsolutnog razmatranja; kao kad spoznajemo jedno, ništa ne razmatrajući o drugome. Apstrahirati dakle po razumu ono što prema zbiljnosti nije odvojeno, prema prvom načinu apstrahiranja, nije bez lažnosti. No na drugi način apstrahirati po razumu ono što nije odvojeno prema zbiljnosti, nema lažnosti; kako se u osjetnim stvarima očito pokazuje. Ako naime spoznajemo ili kažemo da boja ne pripada obojenom tijelu, ili da je od njega odvojena, bit će lažnost u mišljenju ili u govoru. No ako razmatramo boju i njezina svojstva, ništa ne razmatrajući o obojenoj jabuci; ili ono što tako spoznajemo, također glasom izrazimo; bit će bez lažnosti mišljenja i govora. Jabuka naime ne spada u pojam boje; i stoga ništa ne priječi da se spozna boja, ništa ne spoznajući o jabuci. Slično kažem da se ono što spada u pojam vrste bilo koje materijalne stvari, kao kamena ili čovjeka ili konja, može razmatrati bez pojedinačnih načela, koja ne spadaju u pojam vrste. A to je apstrahirati opće od pojedinačnoga, ili razumski lik od predodžaba, razmatrati naime narav vrste bez razmatranja pojedinačnih načela, koja se predočuju po predodžbama. Kad se dakle kaže da je lažan razum koji spoznaje stvar drukčije nego što jest, istina je ako se to „drukčije“ odnosi na spoznatu stvar. Tada je naime razum lažan kada spoznaje da je stvar drukčije nego što jest. Stoga bi bio lažan razum ako bi tako apstrahirao vrsni lik kamena od tvari da spozna kako on nije u tvari, kako je postavio Platon. No nije istina ono što se postavlja ako se to „drukčije“ uzme sa strane onoga koji spoznaje. Bez lažnosti je naime da je drukčiji način onoga koji spoznaje u spoznavanju, nego način stvari u postojanju; jer spoznato je u onome koji spoznaje nematerijalno, na način razuma, a ne materijalno, na način materijalne stvari.
Odgovor na 2. prigovor: neki su smatrali da je vrsni lik naravne stvari samo oblik, i da tvar nije dio vrste. Ali prema tome, u definicije naravnih stvari ne bi se stavljala tvar. I stoga treba reći drukčije, da je tvar dvostruka, naime opća, i označena ili pojedinačna: opća doduše, kao meso i kost; pojedinačna pak, kao ovo meso i ove kosti. Razum dakle apstrahira vrsni lik naravne stvari od pojedinačne osjetilne tvari, ali ne od opće osjetilne tvari. Kao što vrsni lik čovjeka apstrahira od ovoga mesa i ovih kostiju, koji ne spadaju u pojam vrste, nego su dijelovi pojedinca, kako se kaže u VII. Metaphys.; i stoga se bez njih može razmatrati. No vrsni lik čovjeka ne može se po razumu apstrahirati od mesa i kostiju. Matematički pak vrsni likovi mogu se po razumu apstrahirati od osjetilne tvari ne samo pojedinačne, nego i opće; ipak ne od opće spoznatljive tvari, nego samo pojedinačne. Osjetilnom se naime tvari naziva tjelesna tvar ukoliko je podložna osjetilnim kvalitetama, naime toplome i hladnome, tvrdome i mekome, i tomu slično. A spoznatljivom se tvari naziva supstancija ukoliko je podložna količini. Bjelodano je pak da količina prije pripada supstanciji nego osjetilne kvalitete. Stoga se količine, kao brojevi i protežnosti i likovi, koji su granice količina, mogu razmatrati bez osjetilnih kvaliteta, a to je da se one apstrahiraju od osjetilne tvari; ipak se ne mogu razmatrati bez shvaćanja supstancije podložne količini, što bi bilo njihovo apstrahiranje od opće spoznatljive tvari. Mogu se ipak razmatrati bez ove ili one supstancije; što je njihovo apstrahiranje od pojedinačne spoznatljive tvari. Neke su pak stvari takve da se mogu apstrahirati i od opće spoznatljive tvari, kao biće, jedno, mogućnost i čin, i drugo tome slično, što također može biti bez ikakve tvari, kako je očito kod nematerijalnih supstancija. A budući da Platon nije uvažio ono što je rečeno o dvostrukom načinu apstrakcije, za sve ono što smo rekli da se po razumu apstrahira, postavio je da je odvojeno prema zbiljnosti.
Odgovor na 3. prigovor: boje imaju isti način postojanja ukoliko su u pojedinačnoj tjelesnoj tvari, kao i vidna moć, i stoga mogu utisnuti svoju sličnost u vid. Ali predodžbe, budući da su sličnosti pojedinaca, i da postoje u tjelesnim organima, nemaju isti način postojanja koji ima ljudski razum, kako je bjelodano iz rečenoga; i stoga ne mogu svojom moći izvršiti utiskivanje u mogući razum. No snagom djelatnog razuma nastaje stanovita sličnost u mogućem razumu iz obraćanja djelatnog razuma nad predodžbe, koja je doista reprezentativna za ono čije su predodžbe, samo s obzirom na narav vrste. I na taj se način kaže da se razumski lik apstrahira od predodžaba; ne da bi neki brojčano isti oblik, koji je prije bio u predodžbama, poslije nastao u mogućem razumu, na način na koji se tijelo uzima s jednoga mjesta i prenosi na drugo.
Odgovor na 4. prigovor: predodžbe se i osvjetljuju od djelatnog razuma; a opet se od njih, snagom djelatnog razuma, razumski likovi apstrahiraju. Osvjetljuju se doduše zato što, kao što osjetilni dio iz sjedinjenja s razumnim postaje djelotvorniji, tako se predodžbe snagom djelatnog razuma čine prikladnima da se od njih apstrahiraju razumski pojmovi. Djelatni pak razum apstrahira razumske likove od predodžaba, ukoliko snagom djelatnog razuma možemo primiti u svoje razmatranje naravi vrsta bez pojedinačnih uvjeta, prema čijim se sličnostima oblikuje mogući razum.
Odgovor na 5. prigovor: naš razum i apstrahira razumske likove od predodžaba, ukoliko razmatra naravi stvari u općenitosti; a ipak ih spoznaje u predodžbama, jer ne može spoznavati ni ono čije likove apstrahira, osim obraćajući se na predodžbe, kako je gore rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.