Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 84, a. 7

Može li razum u činu spoznavati po razumskim likovima koje ima uza se, ne okrećući se predodžbama

Prigovor 1. Čini se da razum može u činu spoznavati po razumskim likovima koje ima uza se, a da se ne okreće k predodžbama. Naime, razum biva u činu po razumskom liku kojim se oblikuje. No to da je razum u činu jest samo spoznavanje. Dakle, razumski likovi dostaju za to da razum u činu spoznaje, a da se ne okreće k predodžbama.

Prigovor 2. Nadalje, više ovisi uobrazilja o osjetu nego razum o uobrazilji. No uobrazilja može u činu zamišljati kad su osjetilne stvari odsutne. Dakle, mnogo više razum može u činu spoznavati a da se ne okreće k predodžbama.

Prigovor 3. Nadalje, za netjelesne stvari nema nikakvih predodžbi, jer uobrazilja ne nadilazi vrijeme i neprekinutost. Ako dakle naš razum ne bi mogao ništa u činu spoznati osim ako bi se okrenuo k predodžbama, slijedilo bi da ne bi mogao spoznati ništa netjelesno. Što je bjelodano lažno, jer razumijemo samu istinu, i Boga i anđele.

Naprotiv, Filozof kaže u III de anima da „duša ništa ne razumije bez predodžbe“.

Odgovaram: nemoguće je da naš razum, prema stanju sadašnjega života u kojemu je sjedinjen s trpećim tijelom, išta u činu spozna osim okrećući se k predodžbama. A to se očituje po dvama pokazateljima. Ponajprije doduše zato što, budući da je razum neka snaga koja se ne služi tjelesnim organom, nipošto ne bi bio zapriječen u svojem činu povredom nekoga tjelesnog organa kad se za njegov čin ne bi zahtijevao čin neke moći koja se služi tjelesnim organom. Tjelesnim se pak organom služe osjet i uobrazilja i druge snage koje pripadaju osjetilnom dijelu. Stoga je očito da se za to da razum u činu spoznaje, ne samo iznova primajući znanje nego i služeći se već stečenim znanjem, zahtijeva čin uobrazilje i ostalih snaga. Vidimo naime da se, kad se zapriječi čin uobraziljske snage povredom organa, kao u bjesomučnih, i slično kad se zapriječi čin pamtilačke snage, kao u letargičnih, čovjek priječi od toga da u činu spoznaje čak i ono o čemu je prethodno primio znanje. Drugo, jer to svatko na samome sebi može iskusiti: da kad netko pokušava nešto razumjeti, oblikuje sebi neke predodžbe na način primjera, u kojima kao da promatra ono što nastoji razumjeti. I otuda je također što, kada drugoga želimo navesti da nešto shvati, predlažemo mu primjere iz kojih može sebi oblikovati predodžbe za razumijevanje. Razlog je pak tomu što je spoznajna moć razmjerna spoznatljivome. Stoga je anđeoskomu razumu, koji je posvema odijeljen od tijela, vlastiti objekt razumljiva supstancija odijeljena od tijela; i po takvim razumljivim stvarima on spoznaje materijalne. Ljudskomu pak razumu, koji je sjedinjen s tijelom, vlastiti je objekt štostvo ili narav koja postoji u tjelesnoj tvari; i po takvim naravima vidljivih stvari on se također uspinje do neke spoznaje nevidljivih stvari. U pojmu je pak te naravi da postoji u nekoj individui, što ne biva bez tjelesne tvari: kao što je u pojmu naravi kamena da bude u ovome kamenu, i u pojmu naravi konja da bude u ovome konju, i tako o ostalima. Stoga se narav kamena, ili bilo koje materijalne stvari, ne može potpuno i istinito spoznati osim ukoliko se spoznaje kao postojeća u pojedinačnome. Pojedinačno pak zahvaćamo po osjetu i uobrazilji. I stoga je nužno za to da razum u činu spoznaje svoj vlastiti objekt, da se okrene k predodžbama kako bi promatrao opću narav koja postoji u pojedinačnome. Kad bi pak vlastiti objekt našega razuma bio odijeljeni oblik, ili kad bi naravi osjetilnih stvari opstojale ne u pojedinostima, prema platonovcima, ne bi bilo nužno da se naš razum uvijek spoznavajući okreće k predodžbama.

Odgovor na 1. prigovor: likovi sačuvani u mogućem razumu u njemu postoje habitualno kada u činu ne spoznaje, kako je gore rečeno. Stoga za to da u činu spoznajemo ne dostaje samo očuvanje likova, nego treba da se njima služimo prema tome kako dolikuje stvarima čiji su likovi, a to su naravi koje postoje u pojedinostima.

Odgovor na 2. prigovor: i sama je predodžba sličnost pojedinačne stvari, pa uobrazilja ne treba neku drugu sličnost pojedinačnoga, kako je treba razum.

Odgovor na 3. prigovor: netjelesne stvari, o kojima nema predodžbi, spoznajemo po usporedbi s osjetilnim tijelima o kojima postoje predodžbe. Kao što istinu spoznajemo iz razmatranja stvari oko koje promatramo istinu; Boga pak, kako kaže Dionizije, spoznajemo kao uzrok, i po nadilaženju, i po uklanjanju; druge također netjelesne supstancije u stanju sadašnjega života ne možemo spoznati osim po uklanjanju ili nekoj usporedbi s tjelesnima. I stoga kad o takvima nešto spoznajemo, imamo nuždu okrenuti se k predodžbama tijelâ, premda o njima samima nema predodžbi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.