Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 84, a. 6

Stječe li razumsku spoznaju od osjeta

Prigovor 1. Čini se da se intelektualna spoznaja ne prima od osjetilnih stvari. Augustin naime kaže u knjizi O osamdeset i tri pitanja da „ne treba očekivati čistoću istine od tjelesnih osjetila“. I to dokazuje na dva načina. Na jedan način po tome što se „sve što tjelesni osjet dotiče mijenja bez ikakva vremenskog prekida; a ono što ne ostaje, ne može se opažati“. Na drugi način po tome što „sve što tijelom osjećamo, čak i kad nije prisutno osjetilima, ipak trpimo njegove slike, kao u snu ili bjesnilu; osjetilima pak nismo kadri razlučiti osjećamo li same osjetilne stvari ili njihove lažne slike. Ništa se pak ne može opažati što se ne razlučuje od lažnoga“. I tako zaključuje da ne treba očekivati istinu od osjetila. No intelektualna je spoznaja shvaćanje istine. Dakle, intelektualnu spoznaju ne treba očekivati od osjetila.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u XII super Gen. ad Litt.: „ne treba smatrati da tijelo išta čini u duhu, kao da bi duh bio podložen tijelu koje djeluje umjesto tvari, jer na svaki je način uzvišeniji onaj koji čini od one stvari od koje nešto čini“. Iz toga zaključuje da „sliku tijela ne čini tijelo u duhu, nego sam duh u samome sebi“. Dakle, intelektualna se spoznaja ne izvodi iz osjetilnih stvari.

Prigovor 3. Nadalje, učinak se ne pruža iznad snage svojega uzroka. No intelektualna se spoznaja pruža iznad osjetilnih stvari, jer razumijemo neke stvari koje se osjetom ne mogu opažati. Dakle, intelektualna se spoznaja ne izvodi iz osjetilnih stvari.

Naprotiv, Filozof dokazuje u I. Metaphys. i na kraju Druge analitike da je početak naše spoznaje od osjeta.

Odgovaram: o tom je pitanju bilo trostruko mišljenje filozofâ. Demokrit je naime tvrdio da „nema drugoga uzroka bilo koje naše spoznaje osim kad od onih tijela o kojima mislimo dolaze i ulaze slike u naše duše“, kako Augustin kaže u svojem pismu Dioskoru. I Aristotel također kaže u knjizi De Somn. et Vigil. da je Demokrit postavio da spoznaja biva po prividima i istjecanjima. A razlog je te postavke bio što ni sam Demokrit ni drugi drevni naravoslovci nisu postavljali da se razum razlikuje od osjeta, kako Aristotel kaže u knjizi De anima. I stoga su, budući da osjet doživljava promjenu od osjetilnoga, smatrali da sva naša spoznaja biva po samoj promjeni od osjetilnih stvari. Za koju je promjenu Demokrit tvrdio da biva po istjecanjima slikâ. Platon je pak nasuprot tome postavio da se razum razlikuje od osjeta; i da je razum doista netvarna snaga koja se u svojem činu ne služi tjelesnim organom. I jer netjelesno ne može trpjeti promjenu od tjelesnoga, postavio je da intelektualna spoznaja ne biva po promjeni razuma od osjetilnih stvari, nego po sudioništvu u odijeljenim razumskim oblicima, kako je rečeno. Postavio je također da je osjet neka snaga koja djeluje po sebi. Stoga ni sam osjet, budući da je neka duhovna moć, ne trpi promjenu od osjetilnih stvari, nego organi osjetila trpe promjenu od osjetilnih stvari, iz koje se promjene duša na neki način potiče da u sebi oblikuje likove osjetilnih stvari. I čini se da se toga mišljenja dotiče Augustin u XII super Gen. ad Litt., gdje kaže da „tijelo ne osjeća, nego duša po tijelu, kojim se služi poput glasnika kako bi u samoj sebi oblikovala ono što se izvana javlja“. Tako dakle prema Platonovu mišljenju niti intelektualna spoznaja potječe od osjetilnoga, niti pak osjetilna posvema od osjetilnih stvari; nego osjetilne stvari potiču osjetilnu dušu na osjećanje, a slično osjeti potiču intelektualnu dušu na razumijevanje. Aristotel je pak pošao srednjim putem. Postavio je naime s Platonom da se razum razlikuje od osjeta. No za osjet je postavio da nema vlastito djelovanje bez sudioništva tijela; tako da osjećati nije čin samo duše, nego združenoga. I slično je postavio za sva djelovanja osjetilnoga dijela. Budući dakle da nije neprikladno da osjetilne stvari koje su izvan duše uzrokuju nešto u združenome, u tome se Aristotel složio s Demokritom da se djelovanja osjetilnoga dijela uzrokuju utiskivanjem osjetilnih stvari u osjet, ne na način istjecanja, kako je postavio Demokrit, nego po nekom djelovanju. Jer i Demokrit je postavio da svako djelovanje biva po utjecanju atomâ, kako je očito u I de Generat.. No Aristotel je postavio da razum ima djelovanje bez sudioništva tijela. Ništa pak tjelesno ne može utisnuti u netjelesnu stvar. I stoga za uzrokovanje intelektualnoga djelovanja, prema Aristotelu, ne dostaje samo utiskivanje osjetilnih tijela, nego se zahtijeva nešto plemenitije, jer djelatnik je časniji od trpnika, kako sam kaže. Ipak ne tako da bi se intelektualno djelovanje u nama uzrokovalo iz samoga utiskivanja nekih viših stvari, kako je Platon postavio, nego onaj viši i plemenitiji djelatnik kojega naziva djelatnim razumom, o kojemu smo već gore govorili, čini predodžbe primljene od osjetila u činu razumljivima, na način neke apstrakcije. Prema tome se dakle sa strane predodžbi intelektualno djelovanje uzrokuje od osjeta. No budući da predodžbe ne dostaju za promjenu mogućega razuma, nego treba da postanu u činu razumljive po djelatnom razumu, ne može se reći da je osjetilna spoznaja ukupan i savršen uzrok intelektualne spoznaje, nego je radije na neki način građa uzroka.

Odgovor na 1. prigovor: tim se Augustinovim riječima daje razumjeti da istinu ne treba posvema očekivati od osjetila. Zahtijeva se naime svjetlo djelatnoga razuma, po kojemu nepromjenjivo spoznajemo istinu u promjenjivim stvarima i razlučujemo same stvari od sličnosti stvarî.

Odgovor na 2. prigovor: Augustin ondje ne govori o intelektualnoj spoznaji, nego o predodžbenoj. I jer prema Platonovu mišljenju uobraziljska moć ima djelovanje koje pripada samoj duši, istim se razlogom poslužio Augustin da pokaže kako tijela ne utiskuju svoje sličnosti u uobraziljsku moć, nego to čini sama duša, kojim se služi Aristotel da dokaže kako je djelatni razum nešto odijeljeno, zato naime što je djelatnik časniji od trpnika. I bez sumnje treba, prema toj postavci, u uobraziljskoj snazi postaviti ne samo pasivnu moć, nego i djelatnu. No ako postavimo, prema Aristotelovu mišljenju, da je djelovanje uobraziljske snage čin združenoga, ne slijedi nikakva poteškoća, jer osjetilno je tijelo plemenitije od organa životinje prema tome što se prema njemu odnosi kao biće u činu prema biću u mogućnosti, kao u činu obojeno prema zjenici, koja je obojena u mogućnosti. Moglo bi se ipak reći da, premda prva promjena uobraziljske snage biva po kretanju osjetilnih stvari, jer uobrazilja je kretanje nastalo prema osjetu, kako se kaže u knjizi De anima; ipak postoji neko djelovanje duše u čovjeku koje sastavljanjem i rastavljanjem oblikuje različite slike stvari, čak i one koje nisu primljene od osjetila. I s obzirom na to mogu se uzeti Augustinove riječi.

Odgovor na 3. prigovor: osjetilna spoznaja nije cjelokupan uzrok intelektualne spoznaje. I stoga nije čudo ako se intelektualna spoznaja pruža iznad osjetilne.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.