Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 84, a. 4

Utječu li u nju od nekih odijeljenih netvarnih oblika

Prigovor 1. Čini se da razumski likovi utječu u dušu od nekih odijeljenih oblika. Naime, sve što je po sudioništvu takvo, uzrokuje se od onoga što je po biti takvo, kao što se ono što je ognjeno svodi kao na uzrok na vatru. No intelektualna duša, ukoliko spoznaje u činu, sudjeluje u samim razumljivim stvarima; razum je naime u činu na neki način shvaćeno u činu. Dakle, ono što je po sebi i po svojoj biti shvaćeno u činu uzrok je intelektualnoj duši toga da spoznaje u činu. Shvaćeno pak u činu po svojoj biti jesu oblici koji postoje bez tvari. Razumski dakle likovi po kojima duša spoznaje bivaju uzrokovani od nekih odijeljenih oblika.

Prigovor 2. Nadalje, razumljivo se odnosi prema razumu kao osjetilno prema osjetu. No osjetilne stvari koje su u činu izvan duše uzroci su osjetilnih likova koji su u osjetu, po kojima osjećamo. Dakle, razumski likovi po kojima naš razum spoznaje uzrokuju se od nekih u činu razumljivih stvari koje postoje izvan duše. A takvi nisu ništa drugo doli oblici odijeljeni od tvari. Razumski oblici našega razuma utječu dakle od nekih odijeljenih supstancija.

Prigovor 3. Nadalje, sve što je u mogućnosti privodi se u čin po onome što je u činu. Ako dakle naš razum, koji je prije postojao u mogućnosti, poslije u činu spoznaje, mora to biti uzrokovano od nekoga razuma koji je uvijek u činu. A taj je odijeljeni razum. Dakle, od nekih odijeljenih supstancija uzrokuju se razumski likovi po kojima u činu spoznajemo.

Naprotiv, jer prema tome ne bismo trebali osjetila za razumijevanje. Što se bjelodano pokazuje lažnim osobito iz toga što onaj tko je lišen jednoga osjetila nipošto ne može imati znanje o osjetilnim stvarima toga osjetila.

Odgovaram: neki su postavili da razumski likovi našega razuma proizlaze od nekih odijeljenih oblika ili supstancija. I to na dva načina. Platon je naime, kako je rečeno, postavio da oblici osjetilnih stvari po sebi opstoje bez tvari; kao oblik čovjeka, koji je nazivao čovjekom po sebi, i oblik ili ideju konja, koju je nazivao konjem po sebi, i tako o ostalima. Te je dakle odijeljene oblike postavio da u njima sudjeluju i naša duša i tjelesna tvar: naša duša doduše radi spoznavanja, a tjelesna tvar radi bitka; tako da kao što tjelesna tvar time što sudjeluje u ideji kamena postaje ovaj kamen, tako naš razum time što sudjeluje u ideji kamena postaje onaj koji spoznaje kamen. Sudioništvo pak u ideji biva po nekoj sličnosti same ideje u onome tko u njoj sudjeluje, na način na koji u uzorku sudjeluje ono što je načinjeno prema uzorku. Kao što je dakle postavio da osjetilni oblici koji su u tjelesnoj tvari utječu od ideja kao neke njihove sličnosti, tako je postavio da su razumski likovi našega razuma neke sličnosti ideja koje od njih utječu. I zbog toga je, kako je gore rečeno, znanosti i definicije odnosio na ideje. No budući da je protiv pojma osjetilnih stvari to da njihovi oblici opstoje bez tvarî, kako Aristotel na mnoge načine dokazuje, zato je Avicena, uklonivši tu postavku, postavio da razumski likovi svih osjetilnih stvari ne opstoje doduše po sebi bez tvari, nego unaprijed postoje netvarno u odijeljenim razumima; od prvoga se od kojih takvi likovi izvode u sljedeći, i tako o ostalima sve do posljednjega odijeljenoga razuma, kojega naziva djelatnim razumom; od kojega, kako sam kaže, utječu razumski likovi u naše duše, a osjetilni oblici u tjelesnu tvar. I tako se u tome Avicena slaže s Platonom: što razumski likovi našega razuma utječu od nekih odijeljenih oblika, za koje ipak Platon kaže da opstoje po sebi, dok ih Avicena postavlja u djelatnoj inteligenciji. Razlikuju se također s obzirom na to što Avicena postavlja da razumski likovi ne ostaju u našem razumu nakon što prestane u činu spoznavati, nego treba da se ponovno obrati kako bi ih iznova primio. Stoga ne postavlja znanje duši po naravi usađenim, poput Platona, koji postavlja da sudioništva u idejama nepokretno ostaju u duši. No prema toj postavci ne bi se mogao navesti dostatan razlog zašto bi se naša duša sjedinila s tijelom. Ne može se naime reći da se intelektualna duša sjedinjuje s tijelom radi tijela, jer niti je oblik radi tvari, niti pokretač radi pokretnoga, nego radije obrnuto. Ponajviše se pak čini da je tijelo nužno intelektualnoj duši radi njezina vlastitoga djelovanja, a to je spoznavati razumom, jer prema svojem bitku ne ovisi o tijelu. Kad bi pak duša prema svojoj naravi bila prikladna primati razumske likove samo po utjecaju nekih odijeljenih načela, te ih ne bi primala iz osjetilâ, ne bi trebala tijelo za spoznavanje razumom; stoga bi se uzalud sjedinila s tijelom. Ako se pak kaže da naša duša treba osjetila za razumijevanje, kojima bi se na neki način potaknula na razmatranje onoga čije razumske likove prima od odijeljenih načela, čini se da to ne dostaje. Jer takvo poticanje ne čini se nužnim duši osim ukoliko je, prema platonovcima, na neki način uspavana i zaboravna zbog sjedinjenja s tijelom; i tako osjetila ne bi koristila intelektualnoj duši osim za uklanjanje zapreke koja duši dolazi od sjedinjenja s tijelom. Preostaje dakle istražiti koji je uzrok sjedinjenja duše s tijelom. Ako se pak kaže, prema Aviceni, da su osjetila nužna duši jer se po njima potiče da se obrati k djelatnoj inteligenciji, od koje prima likove, to zacijelo ne dostaje. Jer ako je u naravi duše da spoznaje po likovima koji su potekli od djelatne inteligencije, slijedilo bi da se katkada duša može obratiti k djelatnoj inteligenciji iz nagnutosti svoje naravi, ili također potaknuta drugim osjetilom, kako bi se obratila k djelatnoj inteligenciji radi primanja likova osjetilnih stvari čije osjetilo netko nema. I tako bi slijepac od rođenja mogao imati znanje o bojama, što je bjelodano lažno. Stoga treba reći da razumski likovi po kojima naša duša spoznaje ne utječu od odijeljenih oblika.

Odgovor na 1. prigovor: razumski likovi u kojima sudjeluje naš razum svode se kao na prvi uzrok na neko po svojoj biti razumljivo načelo, to jest na Boga. No od toga načela proizlaze posredstvom oblika osjetilnih i tvarnih stvari, od kojih prikupljamo znanje, kako kaže Dionizije.

Odgovor na 2. prigovor: tvarne stvari, prema bitku koji imaju izvan duše, mogu biti osjetilne u činu, no ne u činu razumljive. Stoga nije slično s osjetom i razumom.

Odgovor na 3. prigovor: naš se mogući razum privodi iz mogućnosti u čin po nekom biću u činu, to jest po djelatnom razumu, koji je neka snaga naše duše, kako je rečeno; a ne po nekom odijeljenom razumu kao po bližem uzroku, nego možda kao po dalekom uzroku.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.