I, q. 84, a. 3
Ako po nekim likovima, jesu li joj likovi svih razumljivih stvari po naravi urođeni
Prigovor 1. Čini se da duša spoznaje sve po likovima koji su joj po naravi usađeni. Grgur naime kaže u homiliji o Uzašašću da „čovjek s anđelima ima zajedničko razumijevanje“. No anđeli sve spoznaju po oblicima koji su im po naravi usađeni, odakle se u knjizi De causis kaže da je „svaka inteligencija puna oblika“. Dakle, i duša ima po naravi usađene likove stvari po kojima spoznaje tjelesno.
Prigovor 2. Nadalje, intelektualna je duša plemenitija od prvotne tjelesne tvari. No prvotnu je tvar Bog stvorio pod oblicima za koje je u mogućnosti. Dakle, mnogo je više intelektualnu dušu Bog stvorio pod razumskim likovima. I tako duša spoznaje tjelesne stvari po likovima koji su joj po naravi usađeni.
Prigovor 3. Nadalje, nitko ne može odgovoriti istinu osim o onome što zna. No i netko neuk, tko nema stečeno znanje, odgovara istinu o pojedinostima ako ga se ipak po redu ispituje, kako se pripovijeda u Platonovu Menonu o nekome. Dakle, prije nego što netko stekne znanje, ima spoznaju stvari. Što ne bi bilo kad duša ne bi imala po naravi usađene likove. Spoznaje dakle duša tjelesne stvari po likovima koji su joj po naravi usađeni.
Naprotiv, Filozof govoreći o razumu u III de anima kaže da je on poput ploče na kojoj ništa nije napisano.
Odgovaram: budući da je oblik načelo djelovanja, potrebno je da se nešto na onaj način odnosi prema obliku koji je načelo djelovanja na koji se odnosi prema tom djelovanju; kao što, ako kretanje prema gore potječe od lakoće, mora ono što se samo u mogućnosti kreće prema gore biti lako samo u mogućnosti, dok ono što se u činu kreće prema gore mora biti lako u činu. Vidimo pak da je čovjek katkada onaj koji spoznaje samo u mogućnosti, kako prema osjetu tako i prema razumu. I iz takve se mogućnosti privodi u čin: da osjeća doduše djelovanjem osjetilnih stvari na osjet, a da razumije poukom ili pronalaženjem. Stoga treba reći da je spoznajna duša u mogućnosti kako za sličnosti koje su načela osjećanja, tako i za sličnosti koje su načela razumijevanja. I zbog toga je Aristotel postavio da razum kojim duša spoznaje nema neke po naravi usađene likove, nego je u početku u mogućnosti za sve takve likove. No jer ono što u činu ima oblik katkada ne može djelovati prema obliku zbog neke zapreke, kao što je s lakim ako mu se zapriječi da se kreće prema gore, zbog toga je Platon postavio da je čovjekov razum po naravi pun svih razumskih likova, ali se sjedinjenjem s tijelom priječi da ne može prijeći u čin. No čini se da to nije prikladno rečeno. Ponajprije doduše zato što, ako duša ima naravnu spoznaju svega, ne čini se mogućim da tu naravnu spoznaju zahvati toliki zaborav da ne zna kako ima takvo znanje; nitko naime čovjek ne zaboravlja ono što po naravi spoznaje, kao to da je svaka cjelina veća od svojega dijela i drugo takvo. To se pak osobito čini neprikladnim ako se postavi da je duši naravno sjediniti se s tijelom, kako je gore utvrđeno; neprikladno je naime da se naravno djelovanje neke stvari posvema zapriječi onim što joj je po naravi. Drugo, bjelodano se očituje lažnost te postavke iz toga što kad nedostaje neko osjetilo, nedostaje znanje o onome što se zahvaća tim osjetilom; kao što slijepac od rođenja ne može imati nikakvo znanje o bojama. Što ne bi bilo kad bi duši po naravi bili usađeni razlozi svih razumljivih stvari. I stoga treba reći da duša ne spoznaje tjelesne stvari po likovima koji su joj po naravi usađeni.
Odgovor na 1. prigovor: čovjek se doduše podudara s anđelima u razumijevanju, no zaostaje za uzvišenošću njihova razuma, kao što i niža tijela, koja prema Grguru samo postoje, zaostaju za postojanjem viših tijela. Naime, tvar nižih tijela nije posvema dovršena oblikom, nego je u mogućnosti za oblike koje nema; dok je tvar nebeskih tijela posvema dovršena oblikom, tako da nije u mogućnosti za drugi oblik, kako je gore utvrđeno. I slično je anđelov razum usavršen razumskim likovima prema svojoj naravi, dok je ljudski razum u mogućnosti za takve likove.
Odgovor na 2. prigovor: prvotna tvar ima supstancijalni bitak po obliku, i stoga je morala biti stvorena pod nekim oblikom, jer inače ne bi bila u činu. Postojeći ipak pod jednim oblikom, u mogućnosti je za druge. Razum pak nema supstancijalni bitak po razumskom liku, i stoga to nije slično.
Odgovor na 3. prigovor: uređeno ispitivanje polazi od općih po sebi poznatih načela prema vlastitima. Takvim se pak postupkom znanje uzrokuje u duši onoga koji uči. Otuda kad odgovara istinu o onome o čemu se potom ispituje, to nije zato što bi to prije znao, nego zato što to tada iznova uči. Ništa naime ne mijenja polazi li onaj koji poučava predlažući ili ispitujući od općih načela prema zaključcima, jer se u oba slučaja duh slušatelja uvjerava u ono kasnije po onome prijašnjem.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.