Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 84, a. 2

Spoznaje li ih po svojoj biti ili po nekim likovima

Prigovor 1. Čini se da duša po svojoj biti spoznaje tjelesne stvari. Augustin naime kaže u X de Trin. da „duša slike tijelâ obavija i grabi, načinjene u samoj sebi od same sebe, jer njihovu oblikovanju daje nešto od svoje supstancije“. No po sličnostima tijelâ ona spoznaje tijela. Dakle, po svojoj biti, koju daje oblikovanju takvih sličnosti i od koje ih oblikuje, spoznaje tjelesne stvari.

Prigovor 2. Nadalje, Filozof kaže u III de anima da je „duša na neki način sve“. Budući dakle da se slično spoznaje sličnim, čini se da duša po samoj sebi spoznaje tjelesne stvari.

Prigovor 3. Nadalje, duša je viša od tjelesnih stvorenja. Niža su pak stvorenja u višima na uzvišeniji način nego u sebi samima, kako kaže Dionizije. Dakle, sva tjelesna stvorenja plemenitije postoje u samoj supstanciji duše nego u sebi samima. Po svojoj dakle supstanciji može spoznati tjelesna stvorenja.

Naprotiv, Augustin kaže u IX de Trin. da „um znanja o tjelesnim stvarima prikuplja preko osjetilâ tijela“. Sama pak duša nije spoznatljiva po osjetilima tijela. Dakle, ne spoznaje tjelesne stvari po svojoj supstanciji.

Odgovaram: drevni su filozofi postavili da duša po svojoj biti spoznaje tijela. To je naime duhovima svih bilo zajednički usađeno: da se slično spoznaje sličnim. Smatrali su pak da je oblik spoznatoga u onome koji spoznaje na onaj način na koji je u spoznatoj stvari. Obrnuto su pak postavili platonovci. Naime, Platon je, jer je uvidio da je intelektualna duša netvarna i da netvarno spoznaje, postavio da oblici spoznatih stvari netvarno opstoje. Prijašnji pak naravoslovci, jer su smatrali da su spoznate stvari tjelesne i tvarne, postavili su da spoznate stvari moraju i u duši koja spoznaje biti tvarno. I stoga su, kako bi duši pripisali spoznaju svega, postavili da ona ima narav zajedničku sa svime. I jer se narav onoga što potječe iz načelâ uspostavlja iz načelâ, pripisali su duši narav načela, tako da je onaj tko je rekao da je načelo svega vatra postavio da je duša po naravi od vatre; i slično za zrak i vodu. Empedoklo pak, koji je postavio četiri tvarna načela i dva pokretačka, rekao je da je duša i iz njih uspostavljena. I tako su, postavljajući stvari tvarno u duši, postavili da je svaka spoznaja duše tvarna, ne razlikujući između razuma i osjeta. No to se mišljenje pobija. Ponajprije doduše zato što u tvarnom načelu o kojem su govorili ono što potječe iz načelâ ne postoji osim u mogućnosti. Ne spoznaje se pak nešto prema tome što je u mogućnosti, nego samo prema tome što je u činu, kako je bjelodano u IX. Metaphys., odakle se ni sama mogućnost ne spoznaje osim po činu. Tako dakle ne bi dostajalo pripisati duši narav načelâ za to da sve spoznaje ako u njoj ne bi bile naravi i oblici pojedinih učinaka, na primjer kosti i mesa i drugoga takvog, kako Aristotel dokazuje protiv Empedokla u I de anima. Drugo zato što, kad bi spoznata stvar morala tvarno postojati u onome koji spoznaje, ne bi bilo nikakva razloga zašto bi stvari koje tvarno opstoje izvan duše bile lišene spoznaje; na primjer, ako duša vatrom spoznaje vatru, i vatra koja je izvan duše spoznavala bi vatru. Preostaje dakle da tvarno spoznato u onome koji spoznaje mora postojati ne tvarno, nego više netvarno. A razlog je tomu što se čin spoznaje pruža na ono što je izvan onoga koji spoznaje, jer spoznajemo i ono što je izvan nas. Po tvari se pak oblik stvari određuje za nešto jedno. Otuda je očito da pojam spoznaje stoji nasuprotno pojmu tvarnosti. I stoga ona bića koja ne primaju oblike osim tvarno nipošto nisu spoznajna, kao biljke, kako se kaže u II. De anima. Što pak nešto netvarnije ima oblik spoznate stvari, to savršenije spoznaje. Otuda i razum, koji apstrahira lik ne samo od tvari nego i od tvarnih individuacijskih uvjeta, savršenije spoznaje nego osjet, koji prima oblik spoznate stvari bez tvari doduše, ali s tvarnim uvjetima. I među samim osjetima vid je više spoznajan jer je manje tvaran, kako je gore rečeno. I među samim razumima to je svaki savršeniji što je netvarniji. Iz toga je dakle bjelodano da, ako postoji neki razum koji po svojoj biti spoznaje sve, mora njegova bit imati u sebi netvarno sve; kao što su drevni postavili da je bit duše u činu sastavljena od načelâ svih tvarnih stvari kako bi spoznavala sve. To je pak vlastito Bogu, da njegova bit obuhvaća netvarno sve, ukoliko učinci po snazi unaprijed postoje u uzroku. Samo dakle Bog po svojoj biti spoznaje sve, a ne ljudska duša, pa čak ni anđeo.

Odgovor na 1. prigovor: Augustin ondje govori o uobraziljskom viđenju, koje biva po slikama tijelâ. Za oblikovanje kojih slika duša daje nešto od svoje supstancije, kao što se subjekt daje da bi se oblikovao nekim oblikom. I tako od same sebe stvara takve slike, ne tako da bi se duša ili nešto duše preoblikovalo da bude ova ili ona slika, nego kao što se za tijelo kaže da postaje nešto obojeno ukoliko se oblikuje bojom. I taj je smisao bjelodan iz onoga što slijedi. Kaže naime da ona čuva nešto, naime neoblikovano takvom slikom, što slobodno sudi o liku takvih slika, i to naziva umom ili razumom. Dio pak koji se oblikuje takvim slikama, naime uobraziljski, naziva zajedničkim nama i zvijerima.

Odgovor na 2. prigovor: Aristotel nije postavio da je duša u činu sastavljena od svega, kao drevni naravoslovci, nego je rekao da je duša na neki način sve ukoliko je u mogućnosti za sve: po osjetu doduše za osjetilno, a po razumu za razumljivo.

Odgovor na 3. prigovor: svako stvorenje ima konačan i određen bitak. Otuda bit višega stvorenja, premda ima neku sličnost nižega stvorenja ukoliko dijele neki rod, ipak nema potpuno sličnost njegova, jer se određuje za neku vrstu izvan koje je vrsta nižega stvorenja. No Božja je bit savršena sličnost svega s obzirom na sve što se u stvarima nalazi, kao opće načelo svega.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.