Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 84, a. 1

Spoznaje li duša tijela po razumu

Prigovor 1. Čini se da duša ne spoznaje tijela po razumu. Augustin naime kaže u II Soliloq. da se „tijela ne mogu obuhvatiti razumom, niti se išta tjelesno može vidjeti osim osjetilima“. Također kaže u XII super Gen. ad Litt. da je intelektualno gledanje onoga što je po svojoj biti u duši. No tijela nisu takva. Dakle, duša po razumu ne može spoznati tijela.

Prigovor 2. Nadalje, kako se osjet odnosi prema razumljivome, tako se razum odnosi prema osjetilnome. No duša po osjetu nipošto ne može spoznati duhovno, što je razumljivo. Dakle, nipošto po razumu ne može spoznati tijela, koja su osjetilna.

Prigovor 3. Nadalje, razum je za ono što je nužno i što se uvijek na isti način odnosi. No sva su tijela pokretna i ne odnose se na isti način. Dakle, duša po razumu ne može spoznati tijela.

Naprotiv, znanost je u razumu. Ako dakle razum ne spoznaje tijela, slijedi da nema nikakve znanosti o tijelima. I tako će propasti naravoslovna znanost, koja je o pokretnom tijelu.

Odgovaram: za bjelodanost ovoga pitanja valja znati da su prvi filozofi koji su istraživali o naravima stvari smatrali da na svijetu nema ničega osim tijela. I jer su vidjeli da su sva tijela pokretna, te su smatrali da su u neprestanom tijeku, procijenili su da mi ne možemo imati nikakvu sigurnost o istini stvari. Naime, ono što je u neprestanom tijeku ne može se sa sigurnošću zahvatiti, jer prije izmakne nego što se umom prosudi, kao što je Heraklit rekao da „nije moguće dvaput dotaknuti vodu tekuće rijeke“, kako navodi Filozof u IV. Metaphys.. Nastupajući pak poslije njih Platon, kako bi mogao spasiti to da mi po razumu imamo sigurnu spoznaju istine, postavio je osim ovih tjelesnih stvari drugi rod bića odijeljen od tvari i kretanja, koji je nazivao oblicima ili idejama, po čijem se sudioništvu svaka od ovih pojedinačnih i osjetilnih stvari naziva ili čovjek ili konj ili nešto takvo. Tako je dakle govorio da se znanosti i definicije i sve što pripada činu razuma ne odnose na ova osjetilna tijela, nego na ona netvarna i odijeljena; tako da duša ne spoznaje ove tjelesne stvari, nego spoznaje odijeljene likove ovih tjelesnih stvari. No to se dvostruko pokazuje lažnim. Ponajprije doduše zato što bi se, budući da su ti likovi netvarni i nepokretni, iz znanosti isključila spoznaja kretanja i tvari (što je vlastito naravoslovnoj znanosti) i dokazivanje preko pokretačkih i tvarnih uzroka. Drugo pak zato što se čini smiješnim da, dok tražimo znanje o stvarima koje su nam očite, unosimo druga bića koja ne mogu biti njihove supstancije, budući da se od njih razlikuju po bitku; i tako, kad bi se te odijeljene supstancije i spoznale, ne bismo zbog toga mogli suditi o ovim osjetilnim stvarima. Čini se pak da je u tome Platon skrenuo od istine zato što je, procjenjujući da se svaka spoznaja zbiva na način neke sličnosti, vjerovao da oblik spoznatoga po nužnosti mora biti u onome koji spoznaje na onaj način na koji je u spoznatome. Promotrio je naime da je oblik shvaćene stvari u razumu općenito, netvarno i nepokretno, što je bjelodano iz samoga djelovanja razuma, koji spoznaje općenito i na način neke nužnosti; naime, način djelovanja jest prema načinu oblika djelatnika. I stoga je smatrao da bi shvaćene stvari morale na taj način u sebi samima opstojati, to jest netvarno i nepokretno. No to nije nužno. Jer i u samim osjetilnim stvarima vidimo da je oblik na drukčiji način u jednoj osjetilnoj stvari nego u drugoj, na primjer kad je u jednoj bjelina jača, a u drugoj blaža, i u jednoj je bjelina sa slatkoćom, a u drugoj bez slatkoće. I na taj je način također osjetilni oblik na jedan način u stvari koja je izvan duše, a na drugi način u osjetu, koji prima oblike osjetilnih stvari bez tvari, kao boju zlata bez zlata. I slično razum prima likove tijelâ, koja su tvarna i pokretna, netvarno i nepokretno, prema svojemu načinu, jer primljeno je u primatelju na način primatelja. Treba dakle reći da duša po razumu spoznaje tijela netvarnom, općom i nužnom spoznajom.

Odgovor na 1. prigovor: Augustinove riječi treba razumjeti s obzirom na ono čime razum spoznaje, a ne s obzirom na ono što spoznaje. Naime, tijela spoznaje razumijevajući, ali ne po tijelima, niti po tvarnim i tjelesnim sličnostima, nego po netvarnim i razumskim likovima, koji po svojoj biti mogu biti u duši.

Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže u XXII De civit. Dei, ne treba reći da, kao što osjet spoznaje samo tjelesno, tako i razum spoznaje samo duhovno, jer bi slijedilo da Bog i anđeli ne spoznaju tjelesno. Razlog je pak ove različitosti to što se niža snaga ne pruža do onoga što pripada višoj snazi, dok viša snaga ono što pripada nižoj snazi izvodi na izvrsniji način.

Odgovor na 3. prigovor: svako kretanje pretpostavlja nešto nepokretno: naime, kad biva promjena prema kakvoći, supstancija ostaje nepokretna; i kad se mijenja supstancijalni oblik, tvar ostaje nepokretna. Promjenjive stvari imaju također nepokretne odnose, kao što za Sokrata, premda ne sjedi uvijek, ipak nepokretno vrijedi da je istinito kako, kad god sjedi, na jednom mjestu ostaje. I zbog toga ništa ne priječi da se o pokretnim stvarima ima nepokretna znanost.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.