I, q. 79, a. 9
Jesu li viši i niži razum različite moći
Prigovor 1. Čini se da su viši i niži razum različite moći. Augustin naime kaže u XII de Trin. da je slika Trojstva u višem dijelu razuma, a ne u nižem. No dijelovi duše jesu same njezine moći. Dakle, viši i niži razum dvije su moći.
Prigovor 2. Nadalje, ništa ne potječe od samoga sebe. No niži razum potječe od višega, te se njime ravna i usmjeruje. Dakle, viši je razum druga moć od nižega.
Prigovor 3. Nadalje, Filozof kaže u VI. Ethic. da je znanstveni dio duše kojim duša spoznaje nužno drugo načelo i drugi dio duše od mnijenjskoga i rasuđivalačkoga, kojim spoznaje kontingentno. I to dokazuje time što je „za ono što je po rodu drugo, po rodu drugi djelić duše“ određen; kontingentno pak i nužno drugo su po rodu, kao propadljivo i nepropadljivo. Budući pak da je nužno isto što i vječno, a vremenito isto što i kontingentno, čini se da je isto ono što Filozof naziva znanstvenim i viši dio razuma, koji prema Augustinu smjera promatranju i savjetovanju s vječnim; te da je isto ono što Filozof naziva rasuđivalačkim ili mnijenjskim i niži razum, koji prema Augustinu smjera uređivanju vremenitih stvari. Dakle, viši razum i niži razum različite su moći duše.
Prigovor 4. Nadalje, Damaščanin kaže da „iz uobrazilje nastaje mnijenje; zatim um, prosuđujući mnijenje je li istinito ili lažno, prosuđuje istinu; odakle se i um naziva od mjerenja. O onome dakle što je već presuđeno i uistinu određeno, govori se kao o razumu“. Tako je dakle mnijenjsko, što je niži razum, drugo od uma i razuma, pod čime se može razumjeti viši razum.
Naprotiv, Augustin kaže u XII de Trin. da se viši i niži razum razlikuju samo po službama. Dakle, to nisu dvije moći.
Odgovaram: viši i niži razum, prema tome kako ih Augustin uzima, nipošto ne mogu biti dvije moći duše. On naime kaže da je viši razum onaj koji smjera promatranju ili savjetovanju s vječnim; promatranju doduše ukoliko ih promatra u njima samima, a savjetovanju ukoliko iz njih prima pravila djelovanja. Nižim pak razumom on naziva onaj koji smjera vremenitim stvarima. No to dvoje, naime vremenito i vječno, odnosi se prema našoj spoznaji na taj način da je jedno od njih sredstvo za spoznavanje drugoga. Naime, na putu pronalaženja preko vremenitih stvari dolazimo do spoznaje vječnih, prema onome Apostolovu u Rim 1: „nevidljivo Božje razabire se umom po onome što je stvoreno“; na putu pak prosuđivanja po već spoznatim vječnim stvarima sudimo o vremenitima, i prema vječnim razlozima uređujemo vremenite. Može se pak dogoditi da sredstvo i ono do čega se preko sredstva dolazi pripadaju različitim habitusima, kao što prva nedokaziva načela pripadaju habitusu razuma, a zaključci iz njih izvedeni habitusu znanosti. I stoga se iz načela geometrije može nešto zaključiti u drugoj znanosti, na primjer u optici. No ista je moć razuma kojoj pripada i sredstvo i krajnje. Čin je naime razuma poput nekoga kretanja koje od jednoga dolazi do drugoga, a isto je ono pokretno koje prolazeći sredstvo doseže cilj. Stoga su viši i niži razum jedna te ista moć razuma. No razlikuju se, prema Augustinu, po službama činâ i prema različitim habitusima, jer se višem razumu pripisuje mudrost, a nižem znanje.
Odgovor na 1. prigovor: prema bilo kojem razlogu diobe može se govoriti o dijelu. Ukoliko se dakle razum dijeli prema različitim službama, viši i niži razum nazivaju se razdijeljenim dijelovima, a ne zato što bi bili različite moći.
Odgovor na 2. prigovor: za niži se razum kaže da se izvodi iz višega ili da se njime ravna ukoliko se načela kojima se niži razum služi izvode i usmjeruju iz načelâ višega razuma.
Odgovor na 3. prigovor: znanstveni dio o kojem Filozof govori nije isto što i viši razum, jer se nužne spoznatljive stvari nalaze i u vremenitim stvarima, o kojima je naravoslovna i matematička znanost. Mnijenjski pak i rasuđivalački dio uži je od nižega razuma, jer se odnosi samo na kontingentno. Ipak ne treba naprosto reći da je jedna moć kojom razum spoznaje nužno, a druga kojom spoznaje kontingentno, jer i jedno i drugo spoznaje pod istim vidom objekta, to jest pod vidom bića i istinitoga. Zato i nužno, koje ima savršen bitak u istini, savršeno spoznaje, utoliko što doseže do njihova štostva, preko kojega o njima dokazuje vlastite akcidente. Kontingentno pak nesavršeno spoznaje, kao što ono ima i nesavršen bitak i istinu. Savršeno pak i nesavršeno u činu ne razlikuju moć, nego razlikuju čine s obzirom na način djelovanja, a posljedično tome i načela činâ i same habituse. I stoga je Filozof postavio dva djelića duše, znanstveni i rasuđivalački, ne zato što su dvije moći, nego zato što se razlikuju prema različitoj prikladnosti za primanje različitih habitusa, čiju raznolikost ondje namjerava istražiti. Naime, kontingentno i nužno, premda se razlikuju prema vlastitim rodovima, ipak se podudaraju u općem vidu bića, na koje razum gleda, prema kojemu se različito odnose s obzirom na savršeno i nesavršeno.
Odgovor na 4. prigovor: to razlikovanje Damaščanina jest prema raznolikosti činâ, a ne prema raznolikosti moćî. Mnijenje naime označuje čin razuma koji teži za jednim dijelom proturječja sa strahom od drugoga. Prosuđivati pak, ili mjeriti, čin je razuma koji primjenjuje sigurna načela na ispitivanje postavljenoga. I odatle se uzima naziv um. Razumjeti pak znači s nekim odobravanjem prianjati uz prosuđeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.