Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 79, a. 8

Je li um druga moć od razuma

Prigovor 1. Čini se da je razum druga moć od uma. U knjizi naime De spiritu et anima kaže se: „kad se od nižega želimo uspeti k višem, najprije nam se javlja osjet, zatim uobrazilja, zatim razum, a zatim um“. Dakle, razum je druga moć od uma, kao što je uobrazilja od razuma.

Prigovor 2. Nadalje, Boetije kaže u knjizi De Consol. da se um odnosi prema razumu kao vječnost prema vremenu. No nije iste moći biti u vječnosti i biti u vremenu. Dakle, razum i um nisu ista moć.

Prigovor 3. Nadalje, čovjek s anđelima dijeli um, a sa životinjama osjet. No razum, koji je vlastit čovjeku, po čemu se naziva razumnom životinjom, druga je moć od osjeta. Dakle, iz jednakoga razloga druga je moć od uma, koji vlastito pripada anđelima, odakle se i nazivaju umnima.

Naprotiv, Augustin kaže u III super Gen. ad Litt. da je „ono čime čovjek nadvisuje nerazumne životinje razum, ili um, ili inteligencija, ili kako se već prikladnije naziva bilo kojim drugim nazivom“. Razum, dakle, i um i duh jedna su te ista moć.

Odgovaram: razum i um u čovjeku ne mogu biti različite moći. To se bjelodano spoznaje ako se promotri čin i jednoga i drugoga. Naime, umno shvaćati znači jednostavno zahvaćati razumljivu istinu. Razumski pak rasuđivati znači prelaziti od jednoga shvaćenoga k drugome radi spoznaje razumljive istine. I stoga anđeli, koji savršeno posjeduju, prema načinu svoje naravi, spoznaju razumljive istine, nemaju potrebe prelaziti od jednoga k drugome, nego jednostavno i bez diskursa zahvaćaju istinu stvari, kako Dionizije kaže u VII cap. de Div. Nom. Ljudi pak do spoznaje razumljive istine dolaze prelazeći od jednoga k drugome, kako se ondje kaže, i stoga se nazivaju razumnima. Bjelodano je dakle da se razumsko rasuđivanje odnosi prema umnom shvaćanju kao kretanje prema mirovanju, ili stjecanje prema posjedovanju, od kojih jedno pripada savršenomu, a drugo nesavršenomu. I budući da kretanje uvijek polazi od nepokretnoga i završava u nečemu što miruje, otuda je što ljudsko razumsko rasuđivanje, na putu istraživanja ili pronalaženja, polazi od nekih jednostavnih umnih shvaćanja, a to su prva načela; i opet, na putu prosuđivanja, raščlanjivanjem se vraća k prvim načelima, prema kojima ispituje pronađeno. Očito je pak da se mirovanje i kretanje ne svode na različite moći, nego na jednu te istu, čak i u prirodnim stvarima, jer se po istoj naravi nešto kreće prema mjestu i miruje u mjestu. Mnogo dakle više po istoj moći umno shvaćamo i razumski rasuđujemo. I tako je bjelodano da su u čovjeku razum i um ista moć.

Odgovor na 1. prigovor: to nabrajanje biva prema poretku činâ, a ne prema razlikovanju moćî. Premda ta knjiga nema velik autoritet.

Odgovor na 2. prigovor: odgovor je očit iz rečenoga. Vječnost se naime odnosi prema vremenu kao nepokretno prema pokretnom. I stoga je Boetije usporedio um s vječnošću, a razum s vremenom.

Odgovor na 3. prigovor: druge su životinje toliko ispod čovjeka da ne mogu dosegnuti do spoznaje istine koju razum istražuje. Čovjek pak doseže do spoznaje razumljive istine koju anđeli spoznaju, ali nesavršeno. I stoga spoznajna moć anđelâ nije drugoga roda od spoznajne moći razuma, nego se prema njoj odnosi kao savršeno prema nesavršenomu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.