I, q. 79, a. 7
Je li druga moć od razuma
Prigovor 1. Čini se da je intelektualno pamćenje jedna moć, a razum druga. Naime, Augustin u X de Trin. u um stavlja pamćenje, inteligenciju i volju. Očito je pak da je pamćenje moć različita od volje. Dakle, slično tome različita je i od razuma.
Prigovor 2. Nadalje, isti je razlog razlikovanja moći osjetilnoga dijela i onoga intelektualnoga. No pamćenje u osjetilnom dijelu druga je moć od osjeta, kako je gore rečeno. Dakle, pamćenje intelektualnoga dijela druga je moć od razuma.
Prigovor 3. Nadalje, prema Augustinu, pamćenje, inteligencija i volja međusobno su jednaki, i jedno od njih potječe od drugoga. No to ne bi moglo biti kad bi pamćenje bilo ista moć s razumom. Dakle, to nije ista moć.
Naprotiv, u naravi je pamćenja da bude riznica ili mjesto očuvanja likova. No to Filozof u III de anima pripisuje razumu, kako je rečeno. Dakle, u intelektualnom dijelu pamćenje nije moć različita od razuma.
Odgovaram: kako je gore rečeno, moći se duše razlikuju prema različitim vidovima objekata, zato što se pojam svake moći sastoji u usmjerenosti prema onome u odnosu na što se izriče, a to je njezin objekt. Gore je također rečeno da, ako je neka moć prema svojem vlastitom pojmu usmjerena prema nekom objektu s obzirom na opći vid objekta, ta se moć neće razlikovati prema raznolikostima pojedinačnih razlika, kao što se vidna moć, koja svoj objekt promatra pod vidom obojenoga, ne razlikuje po raznolikosti bijeloga i crnoga. Razum pak promatra svoj objekt pod općim vidom bića, budući da je mogući razum ono čime sve nastaje. Stoga se ni po kojoj razlici bićâ ne razlikuje mogućnost mogućega razuma. Ipak, razlikuju se moć djelatnoga razuma i mogućega razuma, jer u odnosu na isti objekt jedno načelo mora biti djelatna moć, koja čini da objekt bude u činu, a drugo pasivna moć, koju pokreće objekt što postoji u činu. I tako se djelatna moć odnosi prema svojem objektu kao biće u činu prema biću u mogućnosti, dok se pasivna moć odnosi prema svojem objektu obrnuto, kao biće u mogućnosti prema biću u činu. Tako, dakle, u razumu ne može biti nikakve druge razlike moćî osim mogućega i djelatnoga. Stoga je bjelodano da pamćenje nije druga moć od razuma, jer u narav pasivne moći spada čuvati, kao i primati.
Odgovor na 1. prigovor: premda se u 3. dist. I Sent. kaže da su pamćenje, inteligencija i volja tri snage, to ipak nije u skladu s nakanom Augustina, koji izričito kaže u XIV de Trin. da „ako se pamćenje, inteligencija i volja uzmu prema tome što su uvijek prisutni duši, bilo da se o njima misli ili se ne misli, čini se da pripadaju samo pamćenju. Inteligencijom pak sada nazivam onu kojom spoznajemo misleći; a onom voljom, ili ljubavlju, onu koja spaja ovaj porod i roditelja“. Iz toga je bjelodano da to troje Augustin ne uzima za tri moći, nego pamćenje uzima za habitualno zadržavanje u duši, inteligenciju za čin razuma, a volju za čin volje.
Odgovor na 2. prigovor: prošlo i sadašnje mogu biti vlastite razlike koje razlikuju osjetilne moći, ali ne i intelektualne moći, iz gore navedenoga razloga.
Odgovor na 3. prigovor: inteligencija potječe iz pamćenja kao čin iz habitusa. I na taj se način također izjednačuje s njime, a ne kao moć s moći.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.