I, q. 79, a. 6
Je li pamćenje u razumu
Prigovor 1. Čini se da pamćenje nije u razumskom dijelu duše. Kaže naime Augustin u XII. knjizi De Trin. da k višem dijelu duše pripada ono što nije zajedničko ljudima i stoci. No pamćenje je zajedničko ljudima i stoci; kaže naime ondje da „stoka može osjetilima tijela osjećati tjelesne stvari i predavati ih pamćenju“. Dakle, pamćenje ne pripada razumskom dijelu duše.
Prigovor 2. Nadalje, pamćenje je o prošlome. No o prošlome se govori prema nekom određenom vremenu. Pamćenje je dakle spoznajno o nečemu pod određenim vremenom, a to znači spoznavati nešto pod ovdje i sada. To pak nije razumsko, nego osjetilno. Pamćenje dakle nije u razumskom dijelu, nego samo u osjetnom dijelu.
Prigovor 3. Nadalje, u pamćenju se čuvaju likovi stvari o kojima se u činu ne razmišlja. No to se ne može dogoditi u razumu, jer razum biva u činu po tome što se uobličuje razumskim likom; a to da je razum u činu jest samo razumijevanje u činu; i tako razum sve u činu razumijeva čije likove ima kod sebe. Nije dakle pamćenje u razumskom dijelu.
Naprotiv, Augustin kaže u X. knjizi De Trin. da su „pamćenje, razumijevanje i volja jedan um“.
Odgovaram: budući da k pojmu pamćenja pripada čuvati likove stvari koje se u činu ne spoznaju, to najprije valja razmotriti: mogu li se razumski likovi tako čuvati u razumu. Avicena je naime postavio da je to nemoguće. U osjetnom je naime dijelu govorio da se to događa u pogledu nekih moći ukoliko su čini tjelesnih organa, u kojima se mogu čuvati neki likovi bez zbiljske spoznaje. U razumu pak, koji je lišen tjelesnoga organa, ništa ne postoji osim razumski shvatljivo. Stoga treba razumijevati u činu ono čija sličnost postoji u razumu. Tako dakle, prema njemu, čim netko u činu prestane razumijevati neku stvar, prestaje biti lik te stvari u razumu; nego treba, ako iznova hoće tu stvar razumijevati, da se obrati k djelatnom razumu, kojega postavlja odijeljenom supstancijom, kako bi od njega istekli razumski likovi u mogući razum. I iz vježbe i običaja obraćanja k djelatnom razumu preostaje, prema njemu, stanovita sposobnost u mogućem razumu za obraćanje k djelatnom razumu, za koju je govorio da je habitus znanja. Prema toj se dakle postavci ništa ne čuva u razumskom dijelu što se u činu ne razumijeva. Stoga se neće moći postaviti pamćenje u razumskom dijelu prema tom načinu. No to se mišljenje očito protivi Aristotelovim riječima. Kaže naime u III. De anima da, kada mogući razum „tako postane pojedinačnostima kao onaj koji zna, naziva se onim koji je prema činu; i to se događa kada može djelovati sam po sebi. Jest doduše dakle i tada na neki način u mogućnosti; ne ipak slično kao prije učenja ili pronalaženja“. Za mogući se pak razum kaže da postaje pojedinačnostima prema tome što prima likove pojedinačnosti. Iz toga dakle što prima likove razumski spoznatljivih stvari, ima to da može djelovati kada hoće, a ne to da uvijek djeluje, jer i tada je na neki način u mogućnosti, premda drukčije nego prije razumijevanja; onim naime načinom na koji je onaj koji zna po habitusu u mogućnosti za razmatranje u činu. Protivi se također spomenuta postavka razumu. Jer ono što se prima u nekome prima se u njemu prema načinu onoga koji prima. Razum je pak postojanije naravi i nepokretniji od tjelesne tvari. Ako dakle tjelesna tvar oblike koje prima ne drži samo dok po njima djeluje u činu, nego i nakon što prestane po njima djelovati; još mnogo jače razum nepokretno i neizgubivo prima razumske likove, bilo primljene od osjetilnih stvari, bilo također istekle od nekoga višega razuma. Tako se dakle, ako se pamćenje uzme samo za moć koja čuva likove, mora reći da je pamćenje u razumskom dijelu. Ako pak k pojmu pamćenja pripada to da njegov predmet bude prošlo kao prošlo, pamćenje neće biti u razumskom dijelu, nego samo u osjetnom, koji je spoznajan o pojedinačnostima. Prošlo naime kao prošlo, budući da označuje bitak pod određenim vremenom, pripada stanju pojedinačnoga.
Odgovor na 1. prigovor: pamćenje, ukoliko čuva likove, nije nama i stoci zajedničko. Likovi se naime čuvaju ne u osjetnom dijelu duše samo, nego radije u složenome; budući da je pamtidbena moć čin nekoga organa. No razum je sam po sebi čuvar likova, bez popratnosti tjelesnoga organa. Stoga Filozof kaže u III. De anima da je „duša mjesto likova, ne čitava, nego razum“.
Odgovor na 2. prigovor: prošlost se može odnositi na dvoje: naime, na predmet koji se spoznaje; i na čin spoznaje. To se dvoje doista ujedno spaja u osjetnom dijelu, koji je spoznajan o nečemu po tome što se mijenja od prisutnoga osjetnoga; stoga se ujedno životinja sjeća da je ranije u prošlosti osjećala, i da je osjetila neku prošlu osjetnu stvar. No što se tiče razumskoga dijela, prošlost je akcidentalna, i ne pripada po sebi, sa strane predmeta razuma. Razum naime razumijeva čovjeka ukoliko je čovjek; a čovjeku, ukoliko je čovjek, akcidentalno pripada biti ili u sadašnjosti, ili u prošlosti, ili u budućnosti. Sa strane pak čina prošlost se po sebi može uzeti također u razumu, kao i u osjetilu. Jer razumijevanje naše duše jest stanoviti pojedinačni čin, koji postoji u ovom ili u onom vremenu, prema čemu se kaže da čovjek razumijeva sada, ili jučer, ili sutra. I to se ne protivi razumnosti, jer takvo razumijevanje, premda je nešto pojedinačno, ipak je nematerijalan čin, kako je gore rečeno o razumu; i zato kao što razum razumijeva samoga sebe, premda je sam neki pojedinačni razum, tako razumijeva svoje razumijevanje, koje je pojedinačni čin koji postoji ili u prošlosti, ili u sadašnjosti, ili u budućnosti. Tako se dakle spašava pojam pamćenja u pogledu toga što je o prošlome u razumu prema tome što razumijeva da je ranije razumijevao, ali ne prema tome što razumijeva prošlo kako je ovdje i sada.
Odgovor na 3. prigovor: razumski je lik katkada u razumu samo u mogućnosti, i tada se kaže da je razum u mogućnosti. Katkada pak prema konačnom dovršenju čina, i tada razumijeva u činu. Katkada se pak drži na srednji način između mogućnosti i čina, i tada se kaže da je razum po habitusu. I prema tom načinu razum čuva likove, čak i kada u činu ne razumijeva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.