Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 79, a. 4

Je li on nešto duše

Prigovor 1. Čini se da djelatni razum nije nešto naše duše. Učinak je naime djelatnoga razuma rasvjetljivati za razumijevanje. No to biva po nečemu što je više od duše, prema onome iz Iv 1: „bijaše istinsko svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet“. Dakle, čini se da djelatni razum nije nešto duše.

Prigovor 2. Nadalje, Filozof u III. De anima pripisuje djelatnomu razumu to da ne razumijeva katkada, a katkada ne razumijeva. No naša duša ne razumijeva uvijek, nego katkada razumijeva, a katkada ne razumijeva. Dakle, djelatni razum nije nešto naše duše.

Prigovor 3. Nadalje, djelatnik i onaj koji trpi dostaju za djelovanje. Ako je dakle mogući razum nešto naše duše, koji je trpna moć, i slično djelatni razum, koji je djelatna moć, slijedi da će čovjek uvijek moći razumijevati kada hoće, što je očito lažno. Nije dakle djelatni razum nešto naše duše.

Prigovor 4. Nadalje, Filozof kaže u III. De anima da je djelatni razum supstancija koja je biće u činu. No ništa nije s obzirom na isto u činu i u mogućnosti. Ako je dakle mogući razum, koji je u mogućnosti za sve spoznatljive stvari, nešto naše duše, čini se nemogućim da djelatni razum bude nešto naše duše.

Prigovor 5. Nadalje, ako je djelatni razum nešto naše duše, potrebno je da bude neka moć. Nije naime ni strast ni habitus, jer habitusi i strasti nemaju pojam djelatnika s obzirom na duševne strasti; nego je radije strast samo djelovanje trpne moći, a habitus je nešto što slijedi iz čina. Svaka pak moć istječe iz biti duše. Slijedilo bi dakle da djelatni razum proizlazi iz biti duše. I tako ne bi bio u duši po sudioništvu od nekoga višega razuma, što je neprikladno. Nije dakle djelatni razum nešto naše duše.

Naprotiv, Filozof kaže u III. De anima da je „nužno u duši postojati ove razlike“, naime mogući i djelatni razum.

Odgovaram: djelatni razum o kojemu Filozof govori jest nešto duše. Za očevidnost toga treba razmotriti da je iznad ljudske razumne duše nužno postaviti neki viši razum, od kojega duša zadobiva moć razumijevanja. Uvijek naime ono što u nečemu ima udjela, i što je pokretno, i što je nesavršeno, prethodno zahtijeva prije sebe nešto što je po svojoj biti takvo, i što je nepokretno i savršeno. Ljudska se pak duša naziva razumnom po sudioništvu razumske moći, čemu je znak to što nije čitava razumska, nego prema nekom svojem dijelu. Dopire također do razumijevanja istine s nekim razlaganjem i gibanjem, dokazujući. Ima također nesavršeno razumijevanje: kako zato što ne razumijeva sve, tako i zato što u onome što razumijeva prelazi iz mogućnosti u čin. Potrebno je dakle postojati neki viši razum po kojemu se duši pomaže za razumijevanje. Neki su dakle postavili da je taj po supstanciji odijeljeni razum djelatni razum, koji takoreći obasjavajući predodžbe čini ih spoznatljivima u činu. No pod pretpostavkom da postoji neki takav odijeljeni djelatni razum, ipak je potrebno postaviti u samoj ljudskoj duši neku moć participiranu od onoga višega razuma, po kojoj ljudska duša čini spoznatljive stvari u činu. Kao što se i u drugim savršenim naravnim stvarima, osim općih djelatnih uzroka, nalaze vlastite moći usađene pojedinim savršenim stvarima, izvedene iz općih djelatnika; naime, ne rađa samo sunce čovjeka, nego se u čovjeku nalazi rodna moć čovjeka; i slično u drugim savršenim životinjama. Ništa pak nije savršenije u nižim stvarima od ljudske duše. Stoga valja reći da se u njoj samoj nalazi neka moć izvedena iz višega razuma, po kojoj može obasjavati predodžbe. I to spoznajemo po iskustvu dok opažamo da apstrahiramo opće oblike od pojedinačnih uvjeta, a to znači činiti stvari spoznatljivima u činu. Nijedno pak djelovanje ne priliči nekoj stvari osim po nekom počelu koje joj formalno prianja, kako je gore rečeno kad se raspravljalo o mogućem razumu. Potrebno je dakle da moć koja je počelo ovoga djelovanja bude nešto u duši. I zato je Aristotel usporedio djelatni razum sa svjetlom, koje je nešto primljeno u zraku. Platon je pak odijeljeni razum koji utiskuje u naše duše usporedio sa suncem, kako Temistije kaže u komentaru treće knjige De anima. No odijeljeni razum, prema nauku naše vjere, jest sam Bog, koji je stvoritelj duše i u kojemu se jedinom ona usrećuje, kako će se dolje pokazati. Stoga od njega ljudska duša ima udjela u razumskom svjetlu, prema onome iz Ps 4: „označeno je nad nama svjetlo lica tvojega, Gospodine“.

Odgovor na 1. prigovor: ono istinsko svjetlo rasvjetljuje kao opći uzrok, od kojega ljudska duša ima udjela u stanovitom pojedinačnom daru, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: Filozof te riječi ne govori o djelatnom razumu, nego o razumu u činu. Stoga je gore o njemu prethodno naveo: a znanje o stvari po činu jest isto. Ili, ako se razumije o djelatnom razumu, to se kaže zato što nije sa strane djelatnoga razuma to što katkada razumijevamo, a katkada ne razumijevamo, nego sa strane razuma koji je u mogućnosti.

Odgovor na 3. prigovor: kad bi se djelatni razum uspoređivao s mogućim razumom kao djelatni predmet s moći, poput vidljivoga u činu s vidom, slijedilo bi da bismo odmah sve razumijevali, budući da je djelatni razum ono čime se sve čini. Sada pak ne stoji kao predmet, nego kao onaj koji predmete čini u činu, za što se traži, osim prisutnosti djelatnoga razuma, prisutnost predodžaba, i dobro raspoloženje osjetnih moći, i vježba u takvu radu; jer po jednom shvaćenom bivaju shvaćena i druga, kao po pojmovima tvrdnje, a po prvim počelima zaključci. I u pogledu toga ne razlikuje se je li djelatni razum nešto duše ili nešto odijeljeno.

Odgovor na 4. prigovor: razumna je duša doista u činu nematerijalna, ali je u mogućnosti za određene likove stvari. Predodžbe pak, obrnuto, jesu doista u činu sličnosti stanovitih likova, ali su u mogućnosti nematerijalne. Stoga ništa ne priječi da jedna te ista duša, ukoliko je nematerijalna u činu, ima neku moć po kojoj čini nematerijalne stvari u činu apstrahirajući od uvjeta pojedinačne tvari, koja se moć naziva djelatnim razumom; i drugu moć prijemljivu za takve likove, koja se naziva mogućim razumom, ukoliko je u mogućnosti za takve likove.

Odgovor na 5. prigovor: budući da je bit duše nematerijalna, stvorena od najvišega razuma, ništa ne priječi da moć koja se prima od najvišega razuma, po kojoj apstrahira od tvari, proizlazi iz njezine biti, kao i druge njezine moći.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.