Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 79, a. 3

Ako je trpna moć, treba li postaviti neki djelatni razum

Prigovor 1. Čini se da ne treba postavljati djelatni razum. Kako se naime odnosi osjetilo prema osjetnim stvarima, tako se odnosi naš razum prema razumski spoznatljivim stvarima. No zato što je osjetilo u mogućnosti za osjetne stvari, ne postavlja se djelatno osjetilo, nego samo trpno osjetilo. Dakle, budući da je naš razum u mogućnosti za spoznatljive stvari, čini se da ne bi trebalo postavljati djelatni razum, nego samo mogući.

Prigovor 2. Nadalje, ako se kaže da se u osjetilu također nalazi neki djelatnik, poput svjetla, nasuprot tome: svjetlo se traži za vid ukoliko medij čini svijetlim u činu, jer sama je boja po sebi pokretačka za svijetlo. No u djelovanju razuma ne postavlja se nikakav medij koji bi nužno trebao postati u činu. Dakle, nije nužno postavljati djelatni razum.

Prigovor 3. Nadalje, sličnost se djelatnika prima u onome koji trpi prema načinu onoga koji trpi. No mogući je razum nematerijalna moć. Dakle, njegova nematerijalnost dostaje za to da se u njemu primaju oblici nematerijalno. No po tome samome neki je oblik spoznatljiv u činu što je nematerijalan. Dakle, nema nikakve nužde postavljati djelatni razum za to da čini razumski spoznatljive likove u činu.

Naprotiv, Filozof kaže u III. De anima da „kao što je u svakoj naravi, tako je i u duši nešto čime sve biva, i nešto čime se sve čini“. Treba dakle postaviti djelatni razum.

Odgovaram: prema Platonovu mišljenju, nije bilo nikakve nužde postavljati djelatni razum za činjenje spoznatljivih stvari u činu, nego možda za pružanje razumskoga svjetla onomu koji razumijeva, kako će se dolje reći. Platon je naime postavio da oblici naravnih stvari opstoje bez tvari, pa posljedično da su razumski spoznatljivi, jer po tome je nešto spoznatljivo u činu što je nematerijalno. I takve je oblike nazivao vrstama, ili idejama, po čijem je sudioništvu govorio da se također tjelesna tvar oblikuje kako bi se pojedinci naravno uspostavili u vlastitim rodovima i vrstama, a i naši razumi kako bi o rodovima i vrstama stvari imali znanje. No jer Aristotel nije postavio da oblici naravnih stvari opstoje bez tvari, a oblici koji postoje u tvari nisu spoznatljivi u činu, slijedilo je da naravi ili oblici osjetilnih stvari, koje razumijevamo, nisu spoznatljivi u činu. Ništa se pak ne prevodi iz mogućnosti u čin osim po nekom biću u činu, kao što osjetilo biva u činu po osjetnome u činu. Trebalo je dakle postaviti neku moć sa strane razuma koja bi činila spoznatljive stvari u činu apstrakcijom likova od tvarnih uvjeta. I to je nužnost postavljanja djelatnoga razuma.

Odgovor na 1. prigovor: osjetne se stvari nalaze u činu izvan duše, i zato nije trebalo postavljati djelatno osjetilo. I tako je očito da su u hranidbenom dijelu sve moći djelatne; u osjetnom pak dijelu sve trpne; a u razumskom je dijelu nešto djelatno i nešto trpno.

Odgovor na 2. prigovor: oko učinka svjetla dvostruko je mišljenje. Neki naime kažu da se svjetlo traži za vid kako bi boje učinilo vidljivima u činu. I prema tome slično se traži, i zbog istoga, djelatni razum za razumijevanje zbog čega i svjetlo za gledanje. Prema drugima pak svjetlo se traži za gledanje ne radi bojâ, da postanu vidljive u činu, nego da medij postane u činu svijetao, kako Komentator kaže u II. De anima. I prema tome sličnost kojom Aristotel uspoređuje djelatni razum sa svjetlom promatra se u pogledu toga što, kao što je ovo nužno za gledanje, tako je ono za razumijevanje, ali ne zbog istoga.

Odgovor na 3. prigovor: pod pretpostavkom djelatnika dobro biva da se njegova sličnost različito prima u različitim stvarima zbog njihove različite pripravnosti. No ako djelatnik prethodno ne postoji, ništa za to neće učiniti pripravnost onoga koji prima. Spoznatljivo pak u činu nije nešto što postoji u naravi stvari, u pogledu naravi osjetilnih stvari, koje ne opstoje izvan tvari. I zato za razumijevanje ne bi dostajala nematerijalnost mogućega razuma kad ne bi bio prisutan djelatni razum, koji bi činio spoznatljive stvari u činu na način apstrakcije.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.