I, q. 79, a. 2
Ako je moć, je li trpna moć
Prigovor 1. Čini se da razum nije trpna moć. Svaka naime stvar trpi prema tvari, a djeluje po razlogu oblika. No razumska moć slijedi nematerijalnost razumne supstancije. Dakle, čini se da razum nije trpna moć.
Prigovor 2. Nadalje, razumska je moć nepropadljiva, kako je gore rečeno. No razum, ako je trpan, propadljiv je, kako se kaže u III. De anima. Dakle, razumska moć nije trpna.
Prigovor 3. Nadalje, djelatnik je plemenitiji od onoga koji trpi, kako kaže Augustin u XII. knjizi super Gen. ad Litt., i Aristotel u III. De anima. No sve su moći vegetativnoga dijela djelatne, a one su ipak najniže među moćima duše. Dakle, još mnogo više sve su razumske moći, koje su najviše, djelatne.
Naprotiv, Filozof kaže u III. De anima da je „razumijevati stanovito trpljenje“.
Odgovaram: o trpljenju se govori na tri načina. Na jedan način, u najvlastitijem smislu, naime kada se nešto uklanja od onoga što mu priliči po naravi ili po vlastitom nagnuću; kao kad voda zagrijavanjem gubi hladnoću, i kad čovjek pobolijeva ili se žalosti. Na drugi način, manje vlastito, kaže se da netko trpi po tome što se nešto od njega odbacuje, bilo da mu priliči, bilo da mu ne priliči. I prema tome kaže se da trpi ne samo onaj koji pobolijeva, nego i onaj koji ozdravlja; ne samo onaj koji se žalosti, nego i onaj koji se raduje; ili na koji god se način netko mijenja ili pokreće. Na treći način, kaže se općenito da nešto trpi iz samoga toga što ono što je u mogućnosti za nešto prima ono za što je bilo u mogućnosti, bez toga da se išta odbaci. Prema kojem načinu sve što izlazi iz mogućnosti u čin može se nazvati da trpi, čak i kada se usavršuje. I tako je naše razumijevanje trpljenje. Što se doista ovim razlogom očituje. Razum naime, kako je gore rečeno, ima djelovanje oko bića općenito. Može se dakle razmotriti je li razum u činu ili u mogućnosti iz toga što se razmatra kako se razum odnosi prema općem biću. Nalazi se naime neki razum koji se prema općem biću odnosi kao čin svekolikoga bića, a takav je božanski razum, koji je Božja bit, u kojoj izvorno i djelotvorno svekoliko biće prethodno postoji kao u prvom uzroku. I zato božanski razum nije u mogućnosti, nego je čist čin. Nijedan pak stvoreni razum ne može se odnositi kao čin s obzirom na svekoliko opće biće, jer bi tako trebalo biti beskonačno biće. Stoga svaki stvoreni razum, po tome samome što jest, nije čin svih razumski spoznatljivih stvari, nego se uspoređuje s tim samim spoznatljivim stvarima kao mogućnost s činom. Mogućnost se pak na dva načina odnosi prema činu. Postoji naime neka mogućnost koja je uvijek usavršena po činu, kao što smo rekli o tvari nebeskih tijela. Postoji pak neka mogućnost koja nije uvijek u činu, nego iz mogućnosti prelazi u čin, kako se nalazi u nastajućim i propadljivim stvarima. Anđeoski je dakle razum uvijek u činu svojih razumski spoznatljivih stvari, zbog blizine s prvim razumom, koji je čist čin, kako je gore rečeno. Ljudski pak razum, koji je najniži u redu razumâ i najviše udaljen od savršenstva božanskoga razuma, jest u mogućnosti s obzirom na spoznatljive stvari, i u početku je poput prazne ploče na kojoj ništa nije napisano, kako Filozof kaže u III. De anima. Što se očito pokazuje iz toga što smo u početku oni koji razumijevaju samo u mogućnosti, a poslije postajemo oni koji razumijevaju u činu. Tako je dakle bjelodano da je naše razumijevanje stanovito trpljenje prema trećem načinu trpljenja. Pa je posljedično razum trpna moć.
Odgovor na 1. prigovor: taj prigovor polazi od prvoga i drugoga načina trpljenja, koji su vlastiti prvoj tvari. Treći je pak način trpljenja svojstven svemu što postoji u mogućnosti a prevodi se u čin.
Odgovor na 2. prigovor: trpnim se razumom prema nekima naziva osjetna težnja, u kojoj se nalaze duševne strasti; koja se također u I. Ethic. naziva razumnom po sudioništvu jer sluša razum. Prema drugima se pak trpnim razumom naziva spoznavalačka moć, koja se naziva pojedinačnim razumom. I na oba se načina trpno može uzeti prema prvim dvama načinima trpljenja, ukoliko je takav razum, tako nazvan, čin nekoga tjelesnoga organa. No razum koji je u mogućnosti za spoznatljive stvari, kojega Aristotel zbog toga naziva mogućim razumom, nije trpan osim na treći način, jer nije čin tjelesnoga organa. I stoga je nepropadljiv.
Odgovor na 3. prigovor: djelatnik je plemenitiji od onoga koji trpi ako se na isto odnose djelovanje i trpljenje, ali ne uvijek ako se odnose na različito. Razum je pak trpna moć s obzirom na svekoliko opće biće. Vegetativno je pak djelatno s obzirom na neko pojedinačno biće, to jest sjedinjeno tijelo. Stoga ništa ne priječi da takvo trpno bude plemenitije od takvoga djelatnoga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.