I, q. 79, a. 12
Je li sindereza neka moć intelektualnoga dijela
Prigovor 1. Čini se da je sindereza neka posebna moć odijeljena od drugih. Naime, ono što potpada pod jednu diobu čini se da je istoga roda. No u Jeronimovoj Glosi uz Ez 1 sindereza se dijeli nasuprot srditomu, požudnomu i razumnomu, što su neke moći. Dakle, sindereza je neka moć.
Prigovor 2. Nadalje, suprotnosti su istoga roda. No čini se da su sindereza i osjetilnost suprotstavljene, jer sindereza uvijek naginje na dobro, a osjetilnost uvijek na zlo; stoga se označuje zmijom, kako je očito po Augustinu u XII de Trin. Čini se dakle da je sindereza moć, kao i osjetilnost.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže u knjizi De libero arbitrio da u prirodnom sudištu postoje neka „pravila i sjemenja kreposti, i istinita i nepromjenjiva“; a to nazivamo sinderezom. Budući dakle da nepromjenjiva pravila kojima sudimo pripadaju razumu prema njegovu višem dijelu, kako Augustin kaže u XII de Trin., čini se da je sindereza isto što i razum. I tako je neka moć.
Naprotiv, „racionalne moći odnose se prema suprotnostima“, prema Filozofu. Sindereza se pak ne odnosi prema suprotnostima, nego naginje samo na dobro. Dakle, sindereza nije moć. Jer kad bi bila moć, morala bi biti racionalna moć, jer se ne nalazi u nerazumnim životinjama.
Odgovaram: sindereza nije moć, nego habitus, premda su neki tvrdili da je sindereza neka moć viša od razuma, a neki su rekli da je ona sam razum, ne ukoliko je razum, nego ukoliko je narav. Za bjelodanost pak toga treba uzeti u obzir da, kako je gore rečeno, ljudsko razumsko rasuđivanje, budući da je neko kretanje, polazi od razumijevanja nekih stvari, naime onih koje su po naravi poznate bez istraživanja razuma, kao od nekoga nepokretnoga načela, i također završava u razumijevanju, ukoliko po načelima koja su po sebi naravno poznata sudimo o onome što smo rasuđivanjem pronašli. Bjelodano je pak da, kao što spekulativni razum rasuđuje o spekulativnim stvarima, tako praktični razum rasuđuje o djelatnim stvarima. Treba dakle da nam naravno budu usađena načela djelatnih stvari kao i načela onih spekulativnih. Prva pak načela spekulativnih stvari koja su nam naravno usađena ne pripadaju nekoj posebnoj moći, nego nekom posebnom habitusu, koji se naziva razumom načelâ, kako je očito u VI. Ethic. Stoga ni načela djelatnih stvari koja su nam naravno usađena ne pripadaju posebnoj moći, nego posebnom naravnom habitusu, koji nazivamo sinderezom. Stoga se i za sinderezu kaže da potiče na dobro, a prigovara zbog zla, ukoliko po prvim načelima polazimo prema pronalaženju i sudimo o pronađenom. Bjelodano je dakle da sindereza nije moć, nego naravni habitus.
Odgovor na 1. prigovor: ta Jeronimova dioba promatra se prema raznolikosti činâ, a ne prema raznolikosti moćî. Različiti pak čini mogu pripadati jednoj moći.
Odgovor na 2. prigovor: slično se tome suprotstavljenost osjetilnosti i sindereze promatra prema suprotstavljenosti činâ, a ne kao različite vrste jednoga roda.
Odgovor na 3. prigovor: takva su nepromjenjiva načela prva načela djelatnih stvari, o kojima se ne može pogriješiti; i pripisuju se razumu kao moći, a sinderezi kao habitusu. Stoga i jednim i drugim, to jest razumom i sinderezom, po naravi sudimo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.