Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 79, a. 13

Je li savjest neka moć intelektualnoga dijela

Prigovor 1. Čini se da je savjest neka moć. Origen naime kaže da je „savjest duh ispravljač i pedagog pridružen duši, kojim se odvaja od zala i prianja uz dobra“. No duh u duši označuje neku moć: ili sam um, prema onome u Ef 4: „obnovite se duhom svojega uma“; ili samu uobrazilju, odakle se i uobraziljsko viđenje naziva duhovnim, kako je očito po Augustinu u XII super Gen. ad Litt. Dakle, savjest je neka moć.

Prigovor 2. Nadalje, ništa nije subjekt grijeha osim moć duše. No savjest je subjekt grijeha, jer se u Tit 1 kaže o nekima da su „okaljani njihov um i savjest“. Dakle, čini se da je savjest moć.

Prigovor 3. Nadalje, nužno je da savjest bude ili čin, ili habitus, ili moć. No nije čin, jer ne bi uvijek ostajala u čovjeku. Nije ni habitus, jer savjest ne bi bila nešto jedno, nego mnogo toga; naime, po mnogim se spoznajnim habitusima usmjerujemo u djelovanju. Dakle, savjest je moć.

Naprotiv, savjest se može odložiti, no moć ne može. Dakle, savjest nije moć.

Odgovaram: savjest, točno govoreći, nije moć, nego čin. I to je bjelodano kako iz pojma imena, tako i iz onoga što se prema uobičajenom načinu govora pripisuje savjesti. Savjest naime, prema vlastitosti riječi, uključuje odnos znanja prema nečemu, jer se savjest naziva znanje s drugim. Primjena pak znanja na nešto biva po nekom činu. Stoga je iz toga pojma imena bjelodano da je savjest čin. Isto je pak očito iz onoga što se pripisuje savjesti. Naime, za savjest se kaže da svjedoči, obvezuje ili potiče, te također da optužuje ili grize odnosno prekorava. A sve to slijedi primjenu neke naše spoznaje ili znanja na ono što činimo. Ta se pak primjena događa na tri načina. Na jedan način prema tome što prepoznajemo da smo nešto učinili ili nismo učinili, prema onome u Prop 7: „zna tvoja savjest da si često proklinjao druge“; i prema tome se za savjest kaže da svjedoči. Na drugi se način primjenjuje prema tome što po svojoj savjesti sudimo da nešto treba učiniti ili ne treba učiniti; i prema tome se za savjest kaže da potiče ili obvezuje. Na treći se način primjenjuje prema tome što po savjesti sudimo da je nešto što je učinjeno dobro učinjeno ili nije dobro učinjeno; i prema tome se za savjest kaže da ispričava ili optužuje, odnosno grize. Bjelodano je pak da sve to slijedi stvarnu primjenu znanja na ono što činimo. Stoga, točno govoreći, savjest označuje čin. Budući pak da je habitus načelo čina, ponekad se naziv savjesti pripisuje prvom naravnom habitusu, to jest sinderezi, kao što Jeronim u Glosi uz Ez 1 sinderezu naziva savješću; i Bazilije naravnim sudištem; a Damaščanin kaže da je ona zakon našega razuma. Uobičajeno je naime da se uzroci i učinci nazivaju jedni po drugima.

Odgovor na 1. prigovor: savjest se naziva duhom ukoliko se duh uzima za um, jer je ona neki nalog uma.

Odgovor na 2. prigovor: za okaljanost se kaže da je u savjesti ne kao u subjektu, nego kao spoznato u spoznaji, ukoliko naime netko zna da je okaljan.

Odgovor na 3. prigovor: čin, premda ne ostaje uvijek u sebi, ipak uvijek ostaje u svojem uzroku, a to su moć i habitus. Habitusi pak iz kojih se savjest oblikuje, premda ih je mnogo, svi ipak imaju djelotvornost od jednoga prvoga, naime od habitusa prvih načela, koji se naziva sindereza. Stoga se osobito taj habitus katkada naziva savješću, kako je gore rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.