I, q. 79, a. 11
Jesu li teorijski i praktični razum različite moći
Prigovor 1. Čini se da su spekulativni i praktični razum različite moći. Naime, moć zahvaćanja i moć pokretanja različiti su rodovi moćî, kako je očito u II de anima. No spekulativni je razum samo moć zahvaćanja, dok je praktični razum moć pokretanja. Dakle, to su različite moći.
Prigovor 2. Nadalje, različit vid objekta čini moć različitom. No objekt je spekulativnoga razuma istinito, a praktičnoga dobro, što se razlikuje pojmovno. Dakle, spekulativni i praktični razum različite su moći.
Prigovor 3. Nadalje, u intelektualnom dijelu praktični se razum odnosi prema spekulativnom kao moć procjenjivanja prema moći uobrazilje u osjetilnom dijelu. No moć procjenjivanja razlikuje se od uobrazilje kao moć od moći, kako je gore rečeno. Dakle, i praktični razum od spekulativnoga.
Naprotiv, kaže se u III de anima da spekulativni razum protezanjem postaje praktičan. No jedna se moć ne mijenja u drugu. Dakle, spekulativni i praktični razum nisu različite moći.
Odgovaram: praktični i spekulativni razum nisu različite moći. Razlog je tomu što, kako je gore rečeno, ono što se akcidentalno odnosi prema vidu objekta koji neka moć promatra ne čini moć različitom; akcidentalno je naime obojenomu to što je čovjek, ili veliko ili malo; stoga se sve takvo zahvaća istom vidnom moći. Akcidentalno je pak nečemu što je razumu spoznato to da bude usmjereno na djelovanje ili da ne bude usmjereno. Po tome se pak razlikuju spekulativni i praktični razum. Naime, spekulativni je razum onaj koji ono što spoznaje ne usmjeruje na djelovanje, nego na samo razmatranje istine; praktičnim se pak naziva razum koji ono što spoznaje usmjeruje na djelovanje. I to je ono što Filozof kaže u III de anima, da se „spekulativni razlikuje od praktičnoga svrhom“. Stoga se po svrsi i naziva i jedan i drugi: ovaj spekulativnim, a onaj praktičnim, to jest djelatnim.
Odgovor na 1. prigovor: praktični je razum pokretački ne kao da izvršava pokret, nego kao da usmjeruje k pokretu. Što mu pripada prema načinu njegova spoznavanja.
Odgovor na 2. prigovor: istinito i dobro međusobno se uključuju, jer je istinito neko dobro, inače ne bi bilo poželjno; i dobro je neko istinito, inače ne bi bilo razumljivo. Kao što dakle objekt težnje može biti istinito, ukoliko ima vid dobra, kao kad netko teži spoznati istinu; tako je objekt praktičnoga razuma dobro koje se može usmjeriti na djelovanje, pod vidom istinitoga. Praktični naime razum spoznaje istinu, kao i spekulativni, ali spoznatu istinu usmjeruje na djelovanje.
Odgovor na 3. prigovor: mnoge razlike čine osjetilne moći različitima koje ne čine različitima intelektualne moći, kako je gore rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.