Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 76, a. 7

Sjedinjuje li se s tijelom posredovanjem nekoga akcidenta

Prigovor 1. Čini se da se duša sjedinjuje s tijelom životinje posredovanjem nekoga tijela. Augustin naime veli, u VII. knjizi De Genesi ad litteram, da duša po svjetlu, to jest vatri, i zraku, „koji su sličniji duhu, upravlja tijelom“. Vatra pak i zrak jesu tijela. Dakle, duša se sjedinjuje s ljudskim tijelom posredovanjem nekoga tijela.

Prigovor 2. Nadalje, ono čijim se oduzimanjem razrješuje sjedinjenje nekih sjedinjenih stvari čini se da je posrednik među njima. No prestankom životnoga duha duša se odvaja od tijela. Dakle, životni duh, koji je neko suptilno tijelo, posrednik je u sjedinjenju tijela i duše.

Prigovor 3. Nadalje, ono što je vrlo udaljeno ne sjedinjuje se osim po posredniku. No razumska je duša udaljena od tijela i zato što je netjelesna, i zato što je neraspadljiva. Čini se dakle da se sjedinjuje s njim posredovanjem nečega što je neraspadljivo tijelo. A to se čini da je neko nebesko svjetlo, koje usklađuje elemente i svodi ih u jedno.

Naprotiv, Filozof veli u II. De anima da „ne treba pitati jesu li jedno duša i tijelo, kao ni vosak i lik“. No lik se sjedinjuje s voskom bez posredovanja ikakva tijela. Dakle, i duša s tijelom.

Odgovaram: ako bi se duša, prema platoničarima, sjedinjavala s tijelom samo kao pokretač, prikladno bi bilo reći da između čovjekove duše, ili bilo koje životinje, i tijela neka druga posredna tijela posreduju; priliči naime pokretaču da nešto udaljeno pokreće preko bližih posrednika. No ako se duša sjedinjuje s tijelom kao oblik, kako je već rečeno, nemoguće je da se sjedini s njim posredovanjem nekoga tijela. Razlog je tomu taj što se na onaj način nešto naziva jednim na koji i bićem. Oblik pak po samome sebi čini da stvar bude u činu, budući da je po svojoj biti čin; niti daje bitak po nekome posredniku. Stoga je jedinstvo stvari sastavljene od tvari i oblika po samome obliku, koji se prema samome sebi sjedinjuje s tvari kao njezin čin. Niti postoji išta drugo što sjedinjuje osim djelatnika, koji čini da tvar bude u činu, kako se veli u VIII. Metaphys. Stoga je očito da su neistinita mišljenja onih koji su postavili da su neka tijela posrednici između čovjekove duše i tijela. Od kojih su neki platoničari rekli da razumska duša ima neraspadljivo tijelo sebi naravno sjedinjeno, od kojega se nikada ne odvaja, i posredovanjem njega sjedinjuje se s čovjekovim raspadljivim tijelom. Neki su pak rekli da se sjedinjuje s tijelom posredovanjem tjelesnoga duha. Drugi su pak rekli da se sjedinjuje s tijelom posredovanjem svjetla, za koje vele da je tijelo, i od naravi pete biti, tako da se vegetativna duša sjedinjuje s tijelom posredovanjem svjetla zvjezdanoga neba; osjetilna pak duša posredovanjem svjetla kristalnoga neba; razumska pak duša posredovanjem svjetla empirejskoga neba. Što se pokazuje izmišljenim i smiješnim: bilo zato što svjetlo nije tijelo; bilo zato što peta bit ne ulazi tvarno u sastav miješanoga tijela, budući da je nepromjenjiva, nego samo po svojoj snazi; bilo također zato što se duša neposredno sjedinjuje s tijelom kao oblik s tvari.

Odgovor na 1. prigovor: Augustin govori o duši ukoliko pokreće tijelo, stoga se služi riječju upravljanja. I istinito je da grublje dijelove tijela pokreće preko suptilnijih. A prvo je oruđe pokretačke moći duh, kako Filozof veli u knjizi De causa motus animalium.

Odgovor na 2. prigovor: oduzimanjem duha nestaje sjedinjenje duše s tijelom, ne zato što bi on bio posrednik; nego zato što se uklanja raspoloženje po kojemu je tijelo pripravljeno za takvo sjedinjenje. Duh je ipak posrednik u pokretanju, kao prvo oruđe kretanja.

Odgovor na 3. prigovor: duša je uistinu veoma udaljena od tijela ako se stanja obojega zasebno razmatraju; stoga ako bi svako od njih zasebno imalo bitak, trebalo bi da mnogi posrednici posreduju. No ukoliko je duša oblik tijela, nema bitak zasebno od bitka tijela; nego se po svojemu bitku sjedinjuje s tijelom neposredno. Tako naime i svaki oblik, ako se razmatra kao čin, ima veliku udaljenost od tvari, koja je biće samo u mogućnosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.