I, q. 76, a. 8
Je li duša čitava u svakom pojedinom dijelu tijela
Prigovor 1. Čini se da duša nije čitava u svakom pojedinom dijelu tijela. Veli naime Filozof, u knjizi De causa motus animalium: „Nije potrebno u svakom pojedinom dijelu tijela da bude duša; nego dok ona postoji u nekome počelu tijela, drugi žive, zato što su po naravi rođeni da ujedno vrše vlastito kretanje“.
Prigovor 2. Nadalje, duša je u tijelu čiji je čin. No ona je čin organskoga tijela. Dakle, nije osim u organskom tijelu. No nije svaki pojedini dio čovjekova tijela organsko tijelo. Dakle, duša nije u svakom pojedinom dijelu tijela čitava.
Prigovor 3. Nadalje, u II. De anima veli se da kako se odnosi dio duše prema dijelu tijela, kao vid prema zjenici, tako se čitava duša odnosi prema čitavom tijelu životinje. Ako je dakle čitava duša u svakom pojedinom dijelu tijela, slijedi da je svaki pojedini dio tijela životinja.
Prigovor 4. Nadalje, sve se moći duše temelje na samoj biti duše. Ako je dakle čitava duša u svakom pojedinom dijelu tijela, slijedi da su sve moći duše u svakom pojedinom dijelu tijela, i tako će vid biti u uhu, a sluh u oku. Što je neprikladno.
Prigovor 5. Nadalje, ako bi u svakom pojedinom dijelu tijela bila čitava duša, svaki bi pojedini dio tijela neposredno ovisio o duši. Ne bi dakle jedan dio ovisio o drugome, niti bi jedan dio bio glavniji od drugoga, što je bjelodano neistinito. Nije dakle duša u svakom pojedinom dijelu tijela čitava.
Naprotiv, Augustin veli, u VI. knjizi De Trinitate, da je „duša u bilo kojem tijelu i u cjelini čitava, i u svakom pojedinom njegovu dijelu čitava“.
Odgovaram: kako je već u drugome rečeno, kad bi se duša sjedinjavala s tijelom samo kao pokretač, moglo bi se reći da nije u svakom pojedinom dijelu tijela, nego samo u jednome, po kojemu bi druge pokretala. Ali budući da se duša sjedinjuje s tijelom kao oblik, nužno je da bude u cjelini i u svakom pojedinom dijelu tijela. Nije naime akcidentalan oblik tijela, nego supstancijalan. Supstancijalni pak oblik nije samo savršenstvo cjeline, nego svakoga pojedinog dijela. Budući naime da se cjelina sastoji od dijelova, oblik cjeline koji ne daje bitak pojedinim dijelovima tijela jest oblik koji je sastav i red, kao oblik kuće, a takav je oblik akcidentalan. Duša je pak supstancijalni oblik; stoga treba biti oblik i čin ne samo cjeline, nego svakoga pojedinog dijela. I stoga, kada duša odstupi, kao što se životinjom i čovjekom naziva samo dvoznačno, poput naslikane ili kamene životinje; tako je i s rukom i okom, ili mesom i kosti, kako Filozof veli. Čiji je znak to što nijedan dio tijela nema vlastiti rad kad duša odstupi, premda ipak sve što zadržava vrstu zadržava djelovanje vrste. Čin je pak u onome čiji je čin. Stoga treba da duša bude u čitavom tijelu, i u svakom pojedinom njegovu dijelu. A da je čitava u svakom pojedinom njegovu dijelu, odavde se može razmotriti, jer, budući da je cjelina ono što se dijeli na dijelove, prema trostrukoj diobi trostruka je cjelovitost. Postoji naime neka cjelina koja se dijeli na količinske dijelove, kao čitava crta ili čitavo tijelo. Postoji također neka cjelina koja se dijeli na dijelove pojma i biti; kao definirano na dijelove definicije, i složevina se rastvara na tvar i oblik. Treća je pak cjelina potencijalna, koja se dijeli na dijelove snage. Prvi pak način cjelovitosti ne pripada oblicima, osim možda po akcidentu; i to samo onim oblicima koji imaju ravnodušan odnos prema količinskoj cjelini i njezinim dijelovima. Kao što je bjelina, što se tiče njezina pojma, jednako raspoređena da bude u čitavoj plohi i u svakom pojedinom dijelu plohe; i stoga, kad se ploha podijeli, bjelina se dijeli po akcidentu. No oblik koji zahtijeva različitost u dijelovima, kakva je duša, i ponajprije savršenih životinja, ne odnosi se jednako prema cjelini i dijelovima; stoga se ne dijeli po akcidentu po diobi količine. Tako se dakle količinska cjelovitost ne može pripisati duši niti po sebi, niti po akcidentu. No druga cjelovitost, koja se promatra prema savršenstvu pojma i biti, u pravom smislu i po sebi pripada oblicima. Slično pak i cjelovitost moći, jer oblik je počelo djelovanja. Ako bi se dakle pitalo o bjelini je li čitava u čitavoj plohi i u svakom pojedinom njezinu dijelu, trebalo bi razlikovati. Jer ako se spomene količinska cjelovitost, koju bjelina ima po akcidentu, ne bi bila čitava u svakom pojedinom dijelu plohe. I slično valja reći o cjelovitosti moći: više naime može pokrenuti vid bjelina koja je na čitavoj plohi, nego bjelina koja je na nekoj njezinoj čestici. Ali ako se spomene cjelovitost vrste i biti, čitava je bjelina u svakom pojedinom dijelu plohe. No budući da duša nema količinsku cjelovitost, ni po sebi ni po akcidentu, kako je rečeno; dostaje reći da je duša čitava u svakom pojedinom dijelu tijela prema cjelovitosti savršenstva i biti; no ne prema cjelovitosti moći. Jer nije prema svakoj svojoj sposobnosti u svakom pojedinom dijelu tijela; nego prema vidu u oku, prema sluhu u uhu, i tako o drugima. Ipak valja pripaziti da, budući da duša zahtijeva različitost u dijelovima, ne uspoređuje se na isti način prema cjelini i prema dijelovima; nego prema cjelini uistinu prvotno i po sebi, kao prema vlastitome i razmjernome usavršivom subjektu; a prema dijelovima naknadno, ukoliko imaju usmjerenost prema cjelini.
Odgovor na 1. prigovor: Filozof govori o pokretačkoj moći duše.
Odgovor na 2. prigovor: duša je čin organskoga tijela kao prvoga i razmjernoga usavršivog subjekta.
Odgovor na 3. prigovor: životinja je ono što se sastoji od duše i čitavoga tijela, koje je njezin prvi i razmjerni usavršivi subjekt. Tako pak duša nije u dijelu. Stoga nije nužno da dio životinje bude životinja.
Odgovor na 4. prigovor: od moći su duše neke u njoj prema tome što nadilazi čitavu sposobnost tijela, naime razum i volja; stoga se za takve moći veli da nisu ni u jednome dijelu tijela. Druge su pak moći zajedničke duši i tijelu; stoga za takve moći nije nužno da svaka pojedina bude u svemu u čemu je duša; nego samo u onome dijelu tijela koji je razmjeran djelovanju takve moći.
Odgovor na 5. prigovor: za jedan se dio tijela veli da je glavniji od drugoga zbog različitih moći čiji su organi dijelovi tijela. Koji je naime organ glavnije moći, glavniji je dio tijela, ili koji također istoj moći glavnije služi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.