I, q. 76, a. 5
Kakvo treba biti tijelo čiji je oblik razumsko počelo
Prigovor 1. Čini se da se razumska duša neprikladno sjedinjuje s takvim tijelom. Tvar naime mora biti razmjerna obliku. No razumska je duša neraspadljiv oblik. Ne sjedinjuje se dakle prikladno s raspadljivim tijelom.
Prigovor 2. Nadalje, razumska je duša nadasve nematerijalan oblik, čiji je znak to što ima djelovanje u kojemu ne sudjeluje tjelesna tvar. No koliko je tijelo suptilnije, toliko manje ima tvari. Dakle, duša se trebala sjediniti s najsuptilnijim tijelom, na primjer s vatrom; a ne s miješanim tijelom, i to više zemljanim.
Prigovor 3. Nadalje, budući da je oblik počelo vrste, od jednoga oblika ne potječu različite vrste. No razumska je duša jedan oblik. Dakle, ne treba se sjediniti s tijelom koje se sastoji od dijelova različitih vrsta.
Prigovor 4. Nadalje, savršenijega oblika treba biti savršeniji prijemnik. No razumska je duša najsavršenija od dušâ. Budući dakle da tijela drugih životinja imaju naravno usađene pokrove, na primjer dlake namjesto odjeće i pandže namjesto obuće; imaju također oružja naravno sebi dana, kao pandže, zube i rogove; čini se dakle da se razumska duša nije trebala sjediniti s nesavršenim tijelom kao lišenim takvih pomagala.
Naprotiv, Filozof veli u II. De anima da je „duša čin naravnoga organskog tijela koje u mogućnosti ima život“.
Odgovaram: budući da oblik nije radi tvari, nego radije tvar radi oblika; iz oblika treba uzeti razlog zašto je tvar takva, a ne obrnuto. Razumska pak duša, kako je gore navedeno, prema poretku naravi drži najniži stupanj među intelektualnim supstancijama; u tolikoj mjeri da nema naravno sebi usađenu spoznaju istine, poput anđelâ, nego treba da je sabire iz djeljivih stvari putem osjetila, kako Dionizije veli u 7. poglavlju De divinis nominibus. Narav pak nikomu ne manjka u nužnim stvarima; stoga je trebalo da razumska duša ne samo ima moć razumijevanja, nego također moć osjećanja. Djelovanje pak osjetila ne biva bez tjelesnoga oruđa. Trebalo je dakle da se razumska duša sjedini s takvim tijelom koje može biti prikladan organ osjetila. Sva se pak druga osjetila temelje na opipu. A za organ se opipa zahtijeva da bude u sredini između oprečnosti, koje su toplo i hladno, vlažno i suho, i tome slično, čiji je opip zamjetnik; tako je naime u mogućnosti prema oprečnostima, i može ih osjećati. Stoga koliko organ opipa bude više sveden na jednakost smjese, toliko će osjetljiviji biti opip. Razumska pak duša najpotpunije ima osjetilnu moć, jer ono što pripada nižem prethodno na savršeniji način postoji u višem, kako veli Dionizije u knjizi De divinis nominibus. Stoga je trebalo da tijelo s kojim se sjedinjuje razumska duša bude miješano tijelo, među svim drugima više svedeno na jednakost smjese. I zbog toga čovjek među svim životinjama ima bolji opip. I među samim ljudima, oni koji imaju bolji opip imaju bolji razum. Čiji je znak to što vidimo da su oni koji su meka tijela dobro nadareni umom, kako se veli u II. De anima.
Odgovor na 1. prigovor: ovaj bi prigovor netko možda htio izbjeći time što bi rekao da je tijelo čovjeka prije grijeha bilo neraspadljivo. Ali ovaj se odgovor ne čini dostatnim, jer tijelo čovjeka prije grijeha bijaše besmrtno ne po naravi, nego po daru božanske milosti; inače njegova besmrtnost ne bi bila oduzeta po grijehu, kao ni besmrtnost zloduha. I stoga valja reći drukčije: da se u tvari nalazi dvostruko stanje: jedno koje se izabire radi toga da bude prikladno obliku; drugo koje po nužnosti slijedi iz prethodne pripremljenosti. Kao što obrtnik za oblik pile izabire željeznu tvar, prikladnu za rezanje tvrdoga; ali to što se zubi pile mogu otupiti i uhvatiti hrđu slijedi iz nužnosti tvari. Tako dakle i razumskoj duši pripada tijelo koje je jednake smjese; iz ovoga pak po nužnosti tvari slijedi da bude raspadljivo. Ako pak tko veli da je Bog mogao ovu nužnost izbjeći, valja reći da se u uspostavi naravnih stvari ne razmatra što Bog može učiniti, nego što odgovara naravi stvari, kako Augustin veli u II. knjizi De Genesi ad litteram. Providio je ipak Bog primijenivši lijek protiv smrti po daru milosti.
Odgovor na 2. prigovor: razumskoj duši ne pripada tijelo radi samoga razumskoga djelovanja po sebi; nego radi osjetilne moći, koja zahtijeva organ jednake smjese. I stoga je trebalo da se razumska duša sjedini s takvim tijelom, a ne s jednostavnim elementom, ili s miješanim tijelom u kojemu bi prevladavala vatra prema količini, jer ne bi mogla biti jednakost smjese zbog prekomjerne djelatne snage vatre. Ima pak ovo tijelo jednake smjese neko dostojanstvo po tome što je udaljeno od oprečnosti; u čemu se na neki način upodobljuje nebeskomu tijelu.
Odgovor na 3. prigovor: dijelovi životinje, kao oko, ruka, meso i kost, i tome slično, nisu u vrsti, nego cjelina; i stoga se ne može reći, u pravom smislu govoreći, da su različitih vrsta, nego da su različitih stanja. A to odgovara razumskoj duši, koja, premda je jedna prema biti, ipak je zbog svojega savršenstva višestruka u moći; i stoga za različita djelovanja treba različita stanja u dijelovima tijela s kojim se sjedinjuje. I zbog toga vidimo da je veća različitost dijelova u savršenim životinjama nego u nesavršenima, a u ovima nego u biljkama.
Odgovor na 4. prigovor: razumska duša, budući da obuhvaća opće stvari, ima moć usmjerenu na beskonačno. I stoga joj se od naravi nisu mogle odrediti ili određene naravne prosudbe, ili također određena pomagala obrane ili pokrovâ; kao drugim životinjama, čije duše imaju shvaćanje i moć usmjerene na neke određene pojedinačne stvari. Nego namjesto svega ovoga čovjek ima naravno razum i ruke, koje su organi organâ, jer po njima čovjek može sebi pripremiti oruđa na beskonačne načine i za beskonačne učinke.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.