Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 76, a. 4

Postoji li u njemu neki drugi supstancijalni oblik

Prigovor 1. Čini se da je u čovjeku drugi oblik pored razumske duše. Veli naime Filozof u II. De anima da je „duša čin naravnoga tijela koje u mogućnosti ima život“. Uspoređuje se dakle duša s tijelom kao oblik s tvarju. No tijelo ima neki supstancijalni oblik po kojemu jest tijelo. Dakle, prije duše prethodi u tijelu neki supstancijalni oblik.

Prigovor 2. Nadalje, čovjek i svaka životinja jest biće koje pokreće samo sebe. Sve pak što pokreće samo sebe dijeli se na dva dijela, od kojih je jedan pokretač, a drugi pokretan, kako se dokazuje u VIII. Physic. Dio je pak koji pokreće duša. Treba dakle da drugi dio bude takav koji može biti pokretan. No prva se tvar ne može pokretati, kako se veli u V. Physic., budući da je biće samo u mogućnosti; štoviše, sve što se kreće jest tijelo. Treba dakle da u čovjeku i u svakoj životinji bude drugi supstancijalni oblik po kojemu se uspostavlja tijelo.

Prigovor 3. Nadalje, poredak u oblicima promatra se prema odnosu prema prvoj tvari, jer ranije i kasnije veli se u usporedbi s nekim počelom. Ako dakle u čovjeku ne bi bilo drugoga supstancijalnog oblika pored razumskoga, nego bi neposredno prvoj tvari prianjao; slijedilo bi da bi bio u poretku najnesavršenijih oblika, koji neposredno prianjaju tvari.

Prigovor 4. Nadalje, ljudsko je tijelo miješano tijelo. Miješanje se pak ne događa samo prema tvari, jer bi tada bilo samo propadanje. Treba dakle da ostanu oblici elemenata u miješanom tijelu, koji su supstancijalni oblici. Dakle, u ljudskome su tijelu drugi supstancijalni oblici pored razumske duše.

Naprotiv, jedne je stvari jedan supstancijalni bitak. No supstancijalni oblik daje supstancijalni bitak. Dakle, jedne je stvari samo jedan supstancijalni oblik. Duša je pak supstancijalni oblik čovjeka. Dakle, nemoguće je da u čovjeku bude bilo koji drugi supstancijalni oblik osim razumske duše.

Odgovaram: ako bi se postavilo da se razumska duša ne sjedinjuje s tijelom kao oblik, nego samo kao pokretač, kako su platoničari postavili; bilo bi nužno reći da je u čovjeku drugi supstancijalni oblik, po kojemu bi se tijelo pokretano od duše uspostavljalo u svojemu bitku. Ali ako se razumska duša sjedinjuje s tijelom kao supstancijalni oblik, kako smo gore već rekli, nemoguće je da se bilo koji drugi supstancijalni oblik osim nje nađe u čovjeku. Za čiju bjelodanost valja razmotriti da se supstancijalni oblik u tome razlikuje od akcidentalnoga oblika što akcidentalni oblik ne daje bitak jednostavno, nego bitak takav, kao što toplina čini svoj subjekt ne jednostavno biti, nego biti topao. I stoga, kada dolazi akcidentalni oblik, ne veli se da nešto nastaje ili biva rođeno jednostavno, nego da nastaje takvo ili na neki način raspoređeno; i slično kada odstupa akcidentalni oblik, ne veli se da nešto propada jednostavno, nego u određenom pogledu. Supstancijalni pak oblik daje bitak jednostavno, i stoga se po njegovu dolasku veli da nešto jednostavno nastaje, a po njegovu odlasku jednostavno propada. I zbog toga su stari naravoslovci, koji su postavljali da je prva tvar neko biće u činu, na primjer vatra ili zrak ili nešto takvoga, govorili da ništa ne nastaje niti propada jednostavno, nego su svako postajanje odredili kao preinačavanje, kako se veli u I. Physic. Ako bi dakle bilo tako da pored razumske duše prethodno postoji bilo koji drugi supstancijalni oblik u tvari, po kojemu bi subjekt duše bio biće u činu; slijedilo bi da duša ne daje bitak jednostavno; i posljedično tome da ne bi bila supstancijalni oblik; te da po dolasku duše ne bi bilo nastajanje jednostavno, niti po njezinu odlasku propadanje jednostavno, nego samo u određenom pogledu. Što je bjelodano neistinito. Stoga valja reći da nijedan drugi supstancijalni oblik ne postoji u čovjeku osim samo razumska duša; i da ona, kao što po moći sadrži osjetilnu i hranidbenu dušu, tako po moći sadrži sve niže oblike, te ona sama čini što god nesavršeniji oblici čine u drugima. I slično valja reći o osjetilnoj duši u životinjama, i o hranidbenoj u biljkama, i općenito o svim savršenijim oblicima s obzirom na nesavršenije.

Odgovor na 1. prigovor: Aristotel ne veli da je duša čin tijela jednostavno, nego čin naravnoga organskoga tijela koje u mogućnosti ima život, i da takva mogućnost ne odbacuje dušu. Stoga je očito da se u onome čijim se činom naziva duša također uključuje i duša; onim načinom govora kojim se veli da je toplina čin toploga, a svjetlost čin svijetloga; ne zato što bi zasebno bilo svijetlo bez svjetla, nego zato što je svijetlo po svjetlu. I slično se veli da je duša čin tijela itd., jer po duši i jest tijelo, i jest organsko, i jest ono što u mogućnosti ima život. Ali prvi se čin naziva u mogućnosti s obzirom na drugi čin, a to je djelovanje. Takva je naime mogućnost ona koja ne odbacuje, to jest ne isključuje, dušu.

Odgovor na 2. prigovor: duša ne pokreće tijelo po svojemu bitku, prema kojemu se sjedinjuje s tijelom kao oblik; nego po pokretačkoj moći, čiji čin pretpostavlja već tijelo učinjeno u činu po duši; tako da duša prema pokretačkoj moći bude pokretački dio, a oživljeno tijelo pokretani dio.

Odgovor na 3. prigovor: u tvari se razmatraju različiti stupnjevi savršenstva, kao biti, živjeti, osjećati i razumijevati. Uvijek je pak ono što nadolazi ranijemu savršenije. Oblik dakle koji daje tvari samo prvi stupanj savršenstva jest najnesavršeniji; ali oblik koji daje prvi i drugi, i treći, i tako redom, jest najsavršeniji; a ipak neposredan tvari.

Odgovor na 4. prigovor: Avicena je postavio da supstancijalni oblici elemenata ostaju cjeloviti u miješanom tijelu, a da se miješanje događa prema tome što se oprečna svojstva elemenata svode na sredinu. Ali to je nemoguće. Jer različiti oblici elemenata ne mogu postojati osim u različitim dijelovima tvari; za čiju različitost valja razumjeti protežnosti, bez kojih tvar ne može biti djeljiva. Tvar pak podložna protežnosti ne nalazi se osim u tijelu. Različita pak tijela ne mogu biti na istome mjestu. Stoga slijedi da su elementi u miješanom tijelu razlučeni prema položaju. I tako neće biti pravo miješanje, koje biva s obzirom na cjelinu, nego miješanje za osjetilo, koje biva prema najmanjim česticama postavljenima jedne do drugih. Averroes je pak postavio, u III. knjizi De caelo, da su oblici elemenata, zbog svoje nesavršenosti, u sredini između akcidentalnih i supstancijalnih oblika; i stoga primaju više i manje; te stoga popuštaju u miješanju i svode se na sredinu, pa se iz njih stapa jedan oblik. Ali to je još više nemoguće. Jer supstancijalni bitak bilo koje stvari stoji u nedjeljivome; i svako dodavanje i oduzimanje mijenja vrstu, kao u brojevima, kako se veli u VIII. Metaphys. Stoga je nemoguće da bilo koji supstancijalni oblik prima više i manje. Niti je manje nemoguće da nešto bude u sredini između supstancije i akcidenta. I stoga valja reći, prema Filozofu u I. knjizi De generatione, da oblici elemenata ostaju u miješanom tijelu ne u činu, nego po moći. Ostaju naime vlastita svojstva elemenata, premda oslabljena, u kojima je moć elementarnih oblika. I takva kakvoća miješanja jest vlastita pripremljenost za supstancijalni oblik miješanoga tijela, na primjer oblik kamena, ili bilo koje duše.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.