I, q. 76, a. 3
Postoji li u tijelu čiji je oblik razumsko počelo neka druga duša
Prigovor 1. Čini se da su pored razumske duše u čovjeku druge duše koje se razlikuju po biti, naime osjetilna i hranidbena. Raspadljivo naime i neraspadljivo nisu jedne supstancije. No razumska je duša neraspadljiva; druge pak duše, naime osjetilna i hranidbena, jesu raspadljive, kako je bjelodano iz prethodnoga. Dakle, u čovjeku ne može biti jedna bit razumske, osjetilne i hranidbene duše.
Prigovor 2. Ako se kaže da je osjetilna duša u čovjeku neraspadljiva, „protiv toga stoji: raspadljivo i neraspadljivo razlikuju se prema rodu“, kako se veli u X. Metaphys. No osjetilna duša u konju i lavu i drugim nerazumnim životinjama jest raspadljiva. Ako je dakle u čovjeku neraspadljiva, neće biti istoga roda osjetilna duša u čovjeku i u životinji. Za životinju se pak veli po tome što ima osjetilnu dušu. Neće dakle ni životinja biti jedan zajednički rod čovjeka i drugih životinja. Što je neprikladno.
Prigovor 3. Nadalje, Filozof veli u knjizi De generatione animalium da je zametak prije životinja nego čovjek. No to ne bi moglo biti kad bi bila ista bit osjetilne i razumske duše; jer biće je naime životinja po osjetilnoj duši, a čovjek po razumskoj duši. Nije dakle u čovjeku jedna bit osjetilne i razumske duše.
Prigovor 4. Nadalje, Filozof veli u VIII. Metaphys. da se rod uzima od tvari, a vrsna razlika od oblika. No razumno, što je vrsna razlika koja sačinjava čovjeka, uzima se od razumske duše; a životinjom se naziva po tome što ima tijelo oživljeno osjetilnom dušom. Razumska se dakle duša odnosi prema tijelu oživljenome osjetilnom dušom kao oblik prema tvari. Nije dakle razumska duša po biti ista s osjetilnom dušom u čovjeku; nego je pretpostavlja kao tvarni subjekt.
Naprotiv, veli se u knjizi De ecclesiasticis dogmatibus: „Niti kažemo da su dvije duše u jednome čovjeku, kako Jakov i drugi među Sirijcima pišu, jedna životinjska, kojom se oživljuje tijelo i pomiješana je s krvlju, a druga duhovna, koja služi razumu; nego kažemo da je jedna te ista duša u čovjeku, koja i tijelo svojim zajedništvom oživljuje, i samu sebe svojim razumom uređuje“.
Odgovaram: Platon je postavio da su različite duše u jednome tijelu, čak i prema organima razlučene, kojima je pripisivao različita životna djela; govoreći da je hranidbena moć u jetri, požudna u srcu, a spoznajna u mozgu. Koje mišljenje Aristotel odbacuje u knjizi De anima s obzirom na one dijelove duše koji se u svojim djelima služe tjelesnim organima, iz toga što se u životinjama koje rasječene žive u svakom dijelu nalaze različita djelovanja duše, kao osjet i težnja. To pak ne bi bilo kad bi različita počela djelovanjâ duše, kao po biti različita, bila raspodijeljena u različite dijelove tijela. Ali o razumskome dijelu čini se da ostavlja u dvojbi je li odijeljen od drugih dijelova duše samo pojmovno, ili također mjestom. Platonovo bi se pak mišljenje svakako moglo podržati kad bi se postavilo da se duša sjedinjuje s tijelom ne kao oblik, nego kao pokretač, kako je Platon postavio. Jer ništa neprikladno ne slijedi ako se isto pokretano pokreće od različitih pokretača, ponajprije prema različitim dijelovima. No ako postavimo da se duša sjedinjuje s tijelom kao oblik, posve se nemogućim čini da više duša koje se po biti razlikuju bude u jednome tijelu. Što se doista trostrukim razlogom može očitovati. Prvo uistinu zato što živo biće čijih bi bilo više duša ne bi bilo jednostavno jedno. Ništa naime nije jednostavno jedno osim po jednome obliku, po kojemu stvar ima bitak; jer od istoga stvar ima to što jest biće i što jest jedna; i stoga ono što se imenuje po različitim oblicima nije jednostavno jedno, kao bijel čovjek. Ako bi dakle čovjek po jednome obliku imao to što je živo biće, naime po vegetativnoj duši; a po drugome obliku to što je životinja, naime po osjetilnoj duši; a po drugome to što je čovjek, naime po razumskoj duši; slijedilo bi da čovjek nije jednostavno jedno, kao što i Aristotel dokazuje protiv Platona u VIII. Metaphys., da kad bi jedna bila ideja životinje, a druga dvonošca, dvonožna životinja ne bi bila jednostavno jedno. I zbog toga u I. De anima, protiv onih koji postavljaju različite duše u tijelu, istražuje što ih drži na okupu, to jest što čini jedno od njih. Niti se može reći da se sjedinjuju po jedinstvu tijela, jer više duša drži tijelo na okupu i čini ga jednim nego obrnuto. Drugo, to se očituje nemogućim iz načina pridijevanja. Ono naime što se uzima od različitih oblika pridijeva se međusobno ili po akcidentu, ako oblici nisu međusobno uređeni, na primjer kada kažemo da je bijelo slatko; ili, ako su oblici međusobno uređeni, bit će pridijevanje po sebi, u drugome načinu govorenja po sebi, jer se subjekt stavlja u definiciju predikata. Kao što je ploha pretpostavka za boju; ako dakle kažemo da je oplopljeno tijelo obojeno, bit će drugi način pridijevanja po sebi. Ako je dakle drugi oblik po kojemu se nešto naziva životinjom, a po kojemu se nešto naziva čovjekom, slijedilo bi ili da se jedno od ovoga ne može pridjenuti drugome osim po akcidentu, ako ova dva oblika nemaju međusoban poredak; ili da ondje bude pridijevanje u drugome načinu govorenja po sebi, ako je jedna od duša prethodna drugoj. Oboje je pak od ovoga bjelodano neistinito, jer se „životinja“ po sebi pridijeva čovjeku, a ne po akcidentu; a čovjek se ne stavlja u definiciju životinje, nego obrnuto. Treba dakle biti isti oblik po kojemu je nešto životinja i po kojemu je nešto čovjek; inače čovjek ne bi uistinu bio ono što je životinja, tako da se životinja po sebi pridijeva čovjeku. Treće, to se očituje nemogućim po tome što jedno djelovanje duše, kada je snažno, priječiti drugo. Što se ni na koji način ne bi dogodilo osim ako bi počelo djelovanjâ po biti bilo jedno. Tako dakle valja reći da je ista brojem duša u čovjeku osjetilna, razumska i hranidbena. Kako se pak to događa, lako se može razmotriti ako tko pripazi na razlike vrstâ i oblikâ. Nalazi se naime da se vrste i oblici stvari međusobno razlikuju prema savršenijemu i manje savršenome, kao što su u poretku stvari oživljena bića savršenija od neoživljenih, životinje od biljaka, a ljudi od nerazumnih životinja; i u pojedinim od ovih rodova postoje različiti stupnjevi. I stoga Aristotel u VIII. Metaphys. uspoređuje vrste stvari s brojevima, koji se razlikuju vrstom prema dodavanju ili oduzimanju jedinice. A u II. De anima uspoređuje različite duše s vrstama likova, od kojih jedan sadrži drugi; kao što peterokut sadrži četverokut i nadilazi ga. Tako dakle razumska duša sadrži u svojoj moći što god ima osjetilna duša životinja i hranidbena biljaka. Kao što dakle ploha koja ima peterokutni lik nije po drugome liku četverokutna a po drugome peterokutna, jer bi četverokutni lik bio suvišan budući da se sadrži u peterokutnome; tako ni Sokrat nije po jednoj duši čovjek a po drugoj životinja, nego po jednoj te istoj.
Odgovor na 1. prigovor: osjetilna duša nema neraspadljivost po tome što je osjetilna, nego joj po tome što je razumska pripada neraspadljivost. Kada je dakle duša samo osjetilna, raspadljiva je; kada pak s osjetilnim ima razumsko, neraspadljiva je. Premda naime osjetilno ne daje neraspadljivost, ipak neraspadljivost razumskome ne može oduzeti.
Odgovor na 2. prigovor: oblici se ne smještaju u rod ili u vrstu, nego složevine. Čovjek je pak raspadljiv, kao i druge životinje. Stoga razlika prema raspadljivom i neraspadljivom, koja je sa strane oblikâ, ne čini da se čovjek prema rodu razlikuje od drugih životinja.
Odgovor na 3. prigovor: zametak najprije ima dušu koja je samo osjetilna; a kad se ona odbaci, dolazi savršenija duša, koja je ujedno osjetilna i razumska; kako će se niže potpunije pokazati.
Odgovor na 4. prigovor: ne treba prema različitim logičkim pojmovima ili nakanama, koje prate način razumijevanja, uzimati različitost u naravnim stvarima, jer razum jedno te isto može shvatiti na različite načine. Budući dakle da, kako je rečeno, razumska duša po moći sadrži ono što ima osjetilna, i još više; razum može zasebno razmatrati ono što pripada moći osjetilne, kao nešto nesavršeno i materijalno. I jer to nalazi zajedničkim čovjeku i drugim životinjama, iz toga oblikuje pojam roda. Ono pak u čemu razumska duša nadilazi osjetilnu uzima kao formalno i dovršujuće, i iz toga oblikuje vrsnu razliku čovjeka.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.