I, q. 75, a. 6
Je li ljudska duša neraspadljiva
Prigovor 1. Čini se da je ljudska duša raspadljiva. Čije je naime slično počelo i sličan tijek, čini se da je sličan i svršetak. No slično je počelo nastanka ljudi i stoke, jer su od zemlje načinjeni. Sličan je također tijek života u obojih, jer „jednako diše sve, i nema čovjek ništa više od živine“, kako se veli u Prop 3. Dakle, kako se na istome mjestu zaključuje: „Jednaka je propast čovjeka i živine, i jednak udes obojega“. No duša nerazumnih životinja jest raspadljiva. Dakle, i ljudska je duša raspadljiva.
Prigovor 2. Nadalje, sve što je iz ničega, obrativo je u ništa, jer svršetak treba odgovarati počelu. No kako se veli u Mudr 2: „Iz ničega smo rođeni“, što je istinito ne samo s obzirom na tijelo, nego i s obzirom na dušu. Dakle, kako se na istome mjestu zaključuje, poslije ovoga bit ćemo kao da nismo ni bili, također prema duši.
Prigovor 3. Nadalje, nijedna stvar nije bez vlastitoga djelovanja. No vlastito djelovanje duše, a to je razumijevati s predodžbom, ne može biti bez tijela, jer duša ništa ne razumijeva bez predodžbe; predodžba pak nije bez tijela, kako se veli u knjizi De anima. Dakle, duša ne može preostati kad je tijelo uništeno.
Naprotiv, Dionizije veli, u 4. poglavlju De divinis nominibus, da ljudske duše imaju iz božanske dobrote to da budu razumne i da imaju supstancijalan neprolazan život.
Odgovaram: nužno je reći da je ljudska duša, koju nazivamo razumnim počelom, neraspadljiva. Na dva se naime načina nešto raspada: na jedan način po sebi; na drugi način po akcidentu. Nemoguće je pak da nešto samostojno nastaje ili propada po akcidentu, to jest time što nešto nastaje ili propada. Tako naime nečemu priliči nastajati i propadati kako i biti, što se po nastajanju stječe, a po propadanju gubi. Stoga ono što po sebi ima bitak ne može nastajati ili propadati osim po sebi; ono pak što ne opstoji, kao akcidenti i tvarni oblici, veli se da postaje i propada po nastajanju i propadanju složevina. Pokazano je pak gore da duše nerazumnih životinja nisu po sebi samostojne, nego samo ljudska duša. Stoga se duše nerazumnih životinja raspadaju kad se raspadnu tijela, a ljudska se duša ne bi mogla raspasti osim ako bi se po sebi raspala. Što je uistinu posve nemoguće ne samo za nju, nego za bilo što samostojno što je samo oblik. Bjelodano je naime da je ono što po sebi pripada nekome neodvojivo od njega. Bitak pak po sebi pripada obliku, koji je čin. Stoga tvar po tome stječe bitak u činu što stječe oblik; prema tome pak u njoj se događa propadanje što se oblik odvaja od nje. Nemoguće je pak da se oblik odvoji od samoga sebe. Stoga je nemoguće da samostojni oblik prestane postojati. Pod pretpostavkom također da je duša sastavljena od tvari i oblika, kako neki vele, još bi je uvijek trebalo postaviti neraspadljivom. Ne nalazi se naime propadanje osim gdje se nalazi oprečnost; nastajanja su naime i propadanja iz oprečnosti i u oprečnosti; stoga su nebeska tijela, jer nemaju tvar podložnu oprečnosti, neraspadljiva. U razumskoj pak duši ne može biti nikakve oprečnosti. Prima naime prema načinu svoga bitka, a ono što se u njoj prima jest bez oprečnosti; jer i pojmovi oprečnosti u razumu nisu oprečni, nego je jedno znanje o oprečnostima. Nemoguće je dakle da razumska duša bude raspadljiva. Može se također ove stvari uzeti znak iz toga što svaka pojedina stvar naravno na svoj način želi postojati. Želja pak u spoznajnim bićima slijedi spoznaju. Osjetilo pak ne spoznaje bitak osim pod ovdje i sada, ali razum shvaća bitak apsolutno, i s obzirom na svako vrijeme. Stoga svatko tko ima razum naravno želi postojati uvijek. Naravna pak želja ne može biti uzaludna. Svaka je dakle intelektualna supstancija neraspadljiva.
Odgovor na 1. prigovor: Salomon navodi onaj razlog iz osobe bezumnikâ, kako se izriče u Mudr 2. To dakle što se veli da čovjek i druge životinje imaju slično počelo nastanka, istinito je s obzirom na tijelo, jednako su naime od zemlje načinjene sve životinje. No ne s obzirom na dušu, jer duša nerazumnih životinja proizvodi se iz neke tjelesne moći, a ljudska duša od Boga. I da bi se to označilo, veli se u Knjizi Postanka s obzirom na druge životinje: „Neka zemlja izvede živu dušu“, a s obzirom na čovjeka veli se da je udahnuo u lice njegovo dah života. I stoga se zaključuje na kraju Propovjednika: „I vrati se prah u zemlju svoju, odakle bijaše, i duh se vrati k Bogu koji ga je dao“. Slično je tijek života sličan s obzirom na tijelo; čemu pripada ono što se veli u Propovjedniku: „jednako diše sve“; i u Mudr 2: „dim i dah je u nosnicama našim“ i tako dalje. Ali nije sličan tijek s obzirom na dušu, jer čovjek razumijeva, a nerazumne životinje ne. Stoga je neistinito ono što se veli: „nema čovjek ništa više od živine“. I stoga je slična propast s obzirom na tijelo, ali ne s obzirom na dušu.
Odgovor na 2. prigovor: kao što se za nešto veli da se može stvoriti ne po trpnoj mogućnosti, nego samo po djelatnoj moći Stvoritelja, koji iz ničega može nešto proizvesti; tako kada se veli da je nešto obrativo u ništa, ne označuje se u stvorenju mogućnost za nebitak, nego u Stvoritelju moć da ne ulijeva bitak. Veli se pak da je nešto raspadljivo po tome što je u njemu mogućnost za nebitak.
Odgovor na 3. prigovor: razumijevati s predodžbom vlastito je djelovanje duše prema tome što je sjedinjena s tijelom. Odijeljena pak od tijela imat će drugi način razumijevanja, sličan drugim supstancijama od tijela odijeljenima, kako će niže biti bjelodanije.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.