I, q. 75, a. 5
Je li sastavljena od tvari i oblika
Prigovor 1. Čini se da je duša sastavljena od tvari i oblika. Mogućnost se naime dijeli nasuprot činu. No sve što god jest u činu sudjeluje u prvome činu, koji je Bog; po čijem su sudioništvu sve stvari i dobra i bića i živa, kako je bjelodano po Dionizijevu nauku u knjizi De divinis nominibus. Dakle, sve što god jest u mogućnosti sudjeluje u prvoj mogućnosti. No prva mogućnost jest prva tvar. Budući dakle da je ljudska duša na neki način u mogućnosti, što se očituje iz toga što je čovjek katkad onaj koji razumijeva u mogućnosti; čini se da ljudska duša sudjeluje u prvoj tvari kao dijelu sebe.
Prigovor 2. Nadalje, u čemu se god nalaze svojstva tvari, ondje se nalazi tvar. No u duši se nalaze svojstva tvari, a to su biti podložen i preinačivati se, jer se podlaže znanju i kreposti, te se mijenja od neznanja k znanju, i od mane k kreposti. Dakle, u duši postoji tvar.
Prigovor 3. Nadalje, ono što nema tvar nema uzrok svoga bitka, kako se veli u VIII. Metaphys. No duša ima uzrok svoga bitka, jer biva stvorena od Boga. Dakle, duša ima tvar.
Prigovor 4. Nadalje, ono što nema tvar, nego je samo oblik, jest čist i beskonačan čin. To pak pripada samomu Bogu. Dakle, duša ima tvar.
Naprotiv, Augustin dokazuje, u VII. knjizi De Genesi ad litteram, da duša nije načinjena ni od tjelesne tvari, ni od duhovne tvari.
Odgovaram: duša nema tvar. I to se može razmotriti dvostruko. Prvo uistinu iz pojma duše općenito. Pojmu naime duše pripada to da bude oblik nekoga tijela. Dakle, ili je oblik prema sebi čitavoj; ili prema nekome dijelu sebe. Ako prema sebi čitavoj, nemoguće je da njezin dio bude tvar, ako se tvari naziva neko biće samo u mogućnosti, jer oblik, ukoliko je oblik, jest čin; a ono što je samo u mogućnosti ne može biti dio čina, budući da se mogućnost protivi činu, kao podijeljena nasuprot činu. Ako pak jest oblik prema nekome dijelu sebe, onaj ćemo dio nazvati dušom, a onu tvar čiji je prvotno čin nazvat ćemo prvim oživljenim. Drugo, posebno iz pojma ljudske duše, ukoliko je razumska. Bjelodano je naime da se sve što se u nekome prima, prima u njemu na način primaoca. Tako se pak spoznaje svaka pojedina stvar kako je njezin oblik u onome koji spoznaje; razumska pak duša spoznaje neku stvar u njezinoj naravi apsolutno, na primjer kamen ukoliko je kamen apsolutno. Oblik je dakle kamena apsolutno, prema vlastitome formalnom pojmu, u razumskoj duši. Razumska je dakle duša apsolutan oblik, a ne nešto sastavljeno od tvari i oblika. Ako bi naime razumska duša bila sastavljena od tvari i oblika, oblici bi se stvari primali u njoj kao pojedinačni, i tako ne bi spoznavala osim pojedinačno, kao što se događa u osjetilnim moćima, koje primaju oblike stvari u tjelesnom organu; tvar je naime počelo individuacije oblikâ. Preostaje dakle da razumska duša, i svaka intelektualna supstancija koja spoznaje oblike apsolutno, nema sastavljenosti od oblika i tvari.
Odgovor na 1. prigovor: prvi je čin opće počelo svih činova, jer je beskonačan, po svojoj moći prethodno u sebi sve imajući, kako veli Dionizije. Stoga u njemu stvari sudjeluju ne kao u dijelu, nego prema širenju njegova izlaženja. Mogućnost pak, budući da prima čin, mora biti razmjerna činu. Primljeni pak činovi, koji potječu od prvoga beskonačnog čina i neka su njegova sudioništva, različiti su. Stoga ne može postojati jedna mogućnost koja bi primala sve činove, kao što postoji jedan čin koji ulijeva sve sudioničke činove; inače bi prijamna moć izjednačila djelatnu moć prvoga čina. Drugačija je pak prijamna moć u razumskoj duši od prijamne moći prve tvari, kako je bjelodano iz različitosti primljenih stvari, jer prva tvar prima pojedinačne oblike, a razum prima apsolutne oblike. Stoga takva mogućnost koja postoji u razumskoj duši ne pokazuje da je duša sastavljena od tvari i oblika.
Odgovor na 2. prigovor: biti podložen i preinačivati se pripada tvari prema tome što je u mogućnosti. Kao što je dakle drugačija mogućnost razuma, a drugačija mogućnost prve tvari, tako je drugačiji pojam podlaganja i preinačivanja. Prema tome se naime razum podlaže znanju i mijenja od neznanja k znanju prema tome što je u mogućnosti za shvatljive oblike.
Odgovor na 3. prigovor: oblik je uzrok bitka tvari, i djelatnik; stoga djelatnik, ukoliko preinačujući prevodi tvar u čin oblika, jest joj uzrok bitka. Ako pak nešto jest samostojni oblik, nema bitak po nekome formalnom počelu, niti ima uzrok koji preinačuje iz mogućnosti u čin. Stoga nakon navedenih riječi Filozof zaključuje da u onome što je sastavljeno od tvari i oblika „nema drugoga uzroka osim onoga koji pokreće iz mogućnosti u čin; što god pak nema tvar, sve je jednostavno ono što su uistinu bića nešto“.
Odgovor na 4. prigovor: sve što je sudioničko uspoređuje se s onim što sudjeluje kao njegov čin. Koji god se pak stvoreni oblik po sebi samostojan postavi, nužno je da sudjeluje u bitku, jer i sam život, ili što god bi se tako nazvalo, sudjeluje u samome bitku, kako veli Dionizije u 5. poglavlju De divinis nominibus. Sudionički se pak bitak ograničava na sposobnost onoga koji sudjeluje. Stoga je samo Bog, koji je sam svoj bitak, čist i beskonačan čin. U intelektualnim pak supstancijama postoji sastavljenost od čina i mogućnosti; ne doduše od tvari i oblika, nego od oblika i sudioničkoga bitka. Zato neki kažu da su sastavljene od „onoga po čemu jest“ i „onoga što jest“; sam naime bitak jest ono po čemu nešto jest.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.