I, q. 75, a. 4
Je li duša čovjek; ili je čovjek radije nešto sastavljeno od duše i tijela
Prigovor 1. Čini se da je duša čovjek. Veli se naime u 2 Kor 4: „Premda se naš izvanjski čovjek raspada, ipak se onaj nutarnji obnavlja iz dana u dan“. No ono što je unutra u čovjeku jest duša. Dakle, duša je nutarnji čovjek.
Prigovor 2. Nadalje, ljudska je duša neka supstancija. No nije opća supstancija. Dakle, pojedinačna je supstancija. Dakle, hipostaza je ili osoba. No ne drukčija doli ljudska. Dakle, duša je čovjek, jer ljudska je osoba čovjek.
Naprotiv, Augustin u XIX. knjizi De civitate Dei hvali Varona „koji je držao da čovjek nije ni sama duša, ni samo tijelo, nego duša i tijelo ujedno“.
Odgovaram: to da je duša čovjek može se razumjeti na dva načina. Na jedan način, da čovjek jest duša, ali ovaj čovjek da nije duša, nego složevina od duše i tijela, na primjer Sokrat. Što stoga velim jer su neki postavili da samo oblik pripada pojmu vrste, a tvar da je dio jedinke, a ne vrste. Što uistinu ne može biti istinito. Jer naravi vrste pripada ono što označuje definicija. Definicija pak u naravnim stvarima ne označuje samo oblik, nego oblik i tvar. Stoga je tvar dio vrste u naravnim stvarima, ne uistinu označena tvar, koja je počelo individuacije; nego zajednička tvar. Kao što naime pojmu ovoga čovjeka pripada to da bude od ove duše i ovoga mesa i ovih kostiju; tako pojmu čovjeka pripada to da bude od duše i mesa i kostiju. Nužno je naime da od supstancije vrste bude što god je zajednički od supstancije svih jedinki sadržanih pod vrstom. Na drugi se pak način može razumjeti tako da je i ova duša ovaj čovjek. I to bi se doista moglo podržati kad bi se postavilo da je djelovanje osjetilne duše njezino vlastito bez tijela, jer bi sva djelovanja koja se pripisuju čovjeku pripadala samoj duši; a ono je svaka pojedina stvar što vrši djelovanja one stvari. Stoga je ono čovjek što vrši djelovanja čovjeka. Pokazano je pak da osjećati nije djelovanje same duše. Budući dakle da je osjećati neko čovjekovo djelovanje, premda ne vlastito, bjelodano je da čovjek nije samo duša, nego je nešto sastavljeno od duše i tijela. Platon pak, postavljajući da je osjećati vlastito duši, mogao je postaviti da je čovjek duša koja se služi tijelom.
Odgovor na 1. prigovor: prema Filozofu u IX. Ethic., ponajviše se čini da je svaka stvar ono što je glavno u njoj, kao što ono što čini upravitelj grada, veli se da grad čini. I na ovaj se način katkad ono što je glavno u čovjeku naziva čovjekom: katkad doista razumski dio, prema istini stvari, koji se naziva nutarnjim čovjekom; katkad pak osjetilni dio s tijelom, prema procjeni nekih koji se zadržavaju samo oko osjetilnih stvari. I ovaj se naziva izvanjskim čovjekom.
Odgovor na 2. prigovor: nije bilo koja pojedinačna supstancija hipostaza ili osoba, nego ona koja ima potpunu narav vrste. Stoga se ruka ili noga ne može nazvati hipostazom ili osobom. I slično ni duša, budući da je dio ljudske vrste.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.