Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 75, a. 3

Jesu li duše nerazumnih životinja samostojne

Prigovor 1. Čini se da su duše nerazumnih životinja samostojne. Čovjek se naime slaže u rodu s drugim životinjama. No čovjekova je duša nešto samostojno, kako je pokazano. Dakle, i duše drugih životinja jesu samostojne.

Prigovor 2. Nadalje, slično se odnosi osjetilno prema osjetilnim stvarima kao razumsko prema shvatljivim stvarima. No razum razumijeva shvatljive stvari bez tijela. Dakle, i osjetilo zamjećuje osjetilne stvari bez tijela. Duše su pak nerazumnih životinja osjetilne. Dakle, samostojne su, jednakim razlogom kao i čovjekova duša, koja je razumska.

Prigovor 3. Nadalje, duša nerazumnih životinja pokreće tijelo. Tijelo pak ne pokreće, nego biva pokretano. Duša dakle nerazumne životinje ima neko djelovanje bez tijela.

Naprotiv, veli se u knjizi De ecclesiasticis dogmatibus: „Samo za čovjeka vjerujemo da ima samostojnu dušu; a duše životinja nisu samostojne“.

Odgovaram: drevni filozofi nisu postavljali nikakvu razliku između osjeta i razuma, i oboje su pripisivali tjelesnom počelu, kako je rečeno. Platon je pak razlikovao između razuma i osjeta; ipak je oboje pripisao netjelesnom počelu, postavljajući da, kao što razumijevati, tako i osjećati pripada duši prema njoj samoj. I iz ovoga je slijedilo da su i duše nerazumnih životinja samostojne. No Aristotel je postavio da se samo razumijevanje, među djelima duše, izvršava bez tjelesnoga organa. Osjećati pak, i posljedična djelovanja osjetilne duše, bjelodano se događaju uz neku preinaku tijela; kao što se u gledanju preinačuje zjenica po vrsti boje; i isto se očituje u drugome. I tako je bjelodano da osjetilna duša nema neko vlastito djelovanje po samoj sebi, nego je svako djelovanje osjetilne duše djelovanje sklopa. Iz čega preostaje da, budući da duše nerazumnih životinja po sebi ne djeluju, nisu samostojne; jer slično svaka stvar ima bitak i djelovanje.

Odgovor na 1. prigovor: čovjek, premda se slaže u rodu s drugim životinjama, vrstom se ipak razlikuje; a razlika vrste promatra se prema razlici oblika. Niti je nužno da svaka razlika oblika čini različitost roda.

Odgovor na 2. prigovor: osjetilno se na neki način odnosi prema osjetilnim stvarima kao razumsko prema shvatljivim stvarima, ukoliko je naime oboje u mogućnosti prema svojim objektima. No na neki se način neslično odnose, ukoliko osjetilno trpi od osjetilnoga uz preinaku tijela, stoga prekomjernost osjetilnih stvari kvari osjetilo. Što se u razumu ne događa, jer razum, razumijevajući najveće od shvatljivih stvari, može poslije više razumijevati manje. Ako se pak pri razumijevanju tijelo umara, to je po akcidentu, ukoliko razum treba djelovanje osjetilnih moći, po kojima mu se pripremaju predodžbe.

Odgovor na 3. prigovor: pokretačka je moć dvostruka. Jedna koja nalaže gibanje, naime težna. I njezino djelovanje u osjetilnoj duši nije bez tijela; nego su srdžba i radost i sve takve strasti uz neku preinaku tijela. Druga je pokretačka moć ona koja izvršava gibanje, po kojoj udovi postaju prikladni za pokoravanje težnji, čiji čin nije pokretati, nego biti pokretan. Stoga je očito da pokretati nije čin osjetilne duše bez tijela.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.