Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 75, a. 2

Je li ljudska duša nešto samostojno

Prigovor 1. Čini se da ljudska duša nije nešto samostojno. Ono naime što je samostojno naziva se ovo pojedinačno. No duša nije ovo pojedinačno, nego složevina od duše i tijela. Dakle, duša nije nešto samostojno.

Prigovor 2. Nadalje, za sve što je samostojno može se reći da djeluje. No za dušu se ne veli da djeluje, jer, kako se veli u I. De anima: „reći da duša osjeća ili razumijeva, slično je kao kad bi tko rekao da ona tka ili gradi“. Dakle, duša nije nešto samostojno.

Prigovor 3. Nadalje, kad bi duša bila nešto samostojno, postojalo bi neko njezino djelovanje bez tijela. No nijedno njezino djelovanje nije bez tijela, pa ni razumijevanje, jer se ne događa razumijevati bez predodžbe, a predodžba nije bez tijela. Dakle, ljudska duša nije nešto samostojno.

Naprotiv, Augustin veli u X. knjizi De Trinitate: „Tko god vidi da je narav uma i supstancija, i da nije tjelesna, vidi da oni koji drže kako je ona tjelesna griješe zbog toga što joj pridodaju ono bez čega ne mogu zamisliti nikakvu narav, naime predodžbe tijelâ“. Narav je dakle ljudskoga uma ne samo netjelesna, nego i supstancija, to jest nešto samostojno.

Odgovaram: nužno je reći da ono što je počelo razumskoga djelovanja, što nazivamo dušom čovjeka, jest neko netjelesno i samostojno počelo. Bjelodano je naime da čovjek po razumu može spoznati naravi svih tijela. Ono pak što može spoznati neke stvari mora ne imati ništa od njih u svojoj naravi, jer bi ono što bi mu naravno pripadalo priječilo spoznaju drugih; kao što vidimo da jezik bolesnika koji je zaražen žučnim i gorkim sokom ne može osjetiti ništa slatko, nego mu se sve čini gorkim. Ako bi dakle razumsko počelo imalo u sebi narav nekoga tijela, ne bi moglo spoznati sva tijela. Svako pak tijelo ima neku određenu narav. Nemoguće je dakle da razumsko počelo bude tijelo. I slično je nemoguće da razumijeva po tjelesnom organu, jer bi također određena narav onoga tjelesnog organa priječila spoznaju svih tijela; kao što, ako je neka određena boja ne samo u zjenici, nego i u staklenoj posudi, ulivena tekućina čini se iste boje. Sâmo dakle razumsko počelo, koje se naziva um ili intelekt, ima po sebi djelovanje u kojemu ne sudjeluje tijelo. Ništa pak ne može po sebi djelovati osim onoga što po sebi opstoji. Djelovati naime pripada samo biću u činu, stoga na onaj način nešto djeluje kako i jest. Zbog čega ne kažemo da toplina grije, nego toplo. Preostaje dakle da je ljudska duša, koja se naziva intelekt ili um, nešto netjelesno i samostojno.

Odgovor na 1. prigovor: „ovo pojedinačno“ može se uzeti na dva načina: na jedan način za bilo što samostojno; na drugi način za samostojno dovršeno u naravi neke vrste. Na prvi način isključuje inherenciju akcidenta i tvarnoga oblika; na drugi način isključuje također nesavršenost dijela. Stoga bi se ruka mogla nazvati ovim pojedinačnim na prvi način, ali ne na drugi način. Tako se dakle, budući da je ljudska duša dio ljudske vrste, može nazvati ovim pojedinačnim na prvi način, kao samostojna, ali ne na drugi način, jer se tako složevina od duše i tijela naziva ovim pojedinačnim.

Odgovor na 2. prigovor: one riječi Aristotel govori ne prema vlastitome sudu, nego prema mišljenju onih koji govorahu da razumijevati znači kretati se; kako je bjelodano iz onoga što ondje prethodno iznosi. Ili valja reći da djelovati po sebi priliči onome što po sebi postoji. No po sebi postojećim katkad se može nešto nazvati ako nije inherentno kao akcident ili kao tvarni oblik, čak i ako je dio. Ali u pravom smislu i po sebi samostojnim naziva se ono što niti je na spomenuti način inherentno, niti je dio. Prema kojemu načinu oko ili ruka ne bi mogli biti nazvani po sebi samostojnima; i posljedično tome ni po sebi djelatnima. Zato se i djelovanja dijelova pripisuju cjelini po dijelovima. Kažemo naime da čovjek vidi po oku, i pipa po ruci, drukčije nego što toplo grije po toplini, jer toplina ni na koji način ne grije, u pravom smislu govoreći. Može se dakle reći da duša razumijeva, kao što oko vidi; ali u pravijem se smislu veli da čovjek razumijeva po duši.

Odgovor na 3. prigovor: tijelo se zahtijeva za čin razuma, ne kao organ kojim bi se takav čin vršio, nego s razloga objekta, jer predodžba se prema razumu odnosi kao boja prema vidu. Tako pak trebati tijelo ne oduzima razumu to da bude samostojan, inače životinja ne bi bila nešto samostojno, budući da treba izvanjske osjetilne stvari za osjećanje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.