I, q. 63, a. 8
Je li grijeh prvoga anđela bio drugima neki uzrok griješenja
Prigovor 1. Čini se da grijeh prvoga anđela koji je sagriješio nije drugima bio uzrok griješenja. Uzrok je naime prije uzrokovanoga. No svi su ujedno sagriješili, kako veli Damaščanin. Dakle, grijeh jednoga nije drugima bio uzrok griješenja.
Prigovor 2. Nadalje, prvi grijeh anđela ne može biti drugo doli oholost, kako je gore rečeno. No oholost traži izvrsnost. Više se pak izvrsnosti protivi to da se netko podloži nižem nego višem, i tako se ne čini da su zlodusi sagriješili po tome što su htjeli biti podložni nekome od viših anđela radije nego Bogu. A tako bi grijeh jednoga anđela bio drugima uzrok griješenja ako bi ih naveo na to da se njemu podlože. Ne čini se dakle da je grijeh prvoga anđela bio uzrok griješenja drugima.
Prigovor 3. Nadalje, veći je grijeh htjeti biti podložan drugome protiv Boga nego protiv Boga htjeti drugome stajati na čelu, jer ima manje od pobude za griješenje. Ako je dakle grijeh prvoga anđela bio drugima uzrok griješenja u tome što ih je naveo da se njemu podlože, teže bi sagriješili niži anđeli nego najviši, što je protiv onoga što o retku Ps 103: „Zmaj ovaj kojega si stvorio“ veli Glosa: „onaj koji je od ostalih u bitku bio izvrsniji, postao je u zloći veći“. Nije dakle grijeh prvoga anđela bio drugima uzrok griješenja.
Naprotiv, veli se u Otk 12 da zmaj povuče sa sobom trećinu zvijezda.
Odgovaram: grijeh je prvoga anđela bio drugima uzrok griješenja, ne doduše prisiljavajući, nego nekim poput opominjanja navodeći. Čiji se znak očituje iz toga što su svi zlodusi podloženi onom najvišem; kako se bjelodano očituje po onome što Gospodin veli u Mt 25: „Idite, prokleti, u oganj vječni, koji je pripravljen đavlu i anđelima njegovim“. To naime ima poredak božanske pravednosti, da čijem nagovoru netko prione u krivnji, njegovoj se vlasti podvrgava u kazni; prema onome u 2 Pt 2: „Tko je od koga svladan, tomu je i rob postao“.
Odgovor na 1. prigovor: premda su zlodusi ujedno sagriješili, ipak je grijeh jednoga mogao drugima biti uzrok griješenja. Anđeo naime ne treba za biranje, ili opominjanje, ili također pristajanje, vremensko odgađanje; poput čovjeka, koji treba vijećanje za biranje i za pristajanje, i glasovni govor za opominjanje, od kojih se oboje vrši u vremenu. Bjelodano je pak da i čovjek, ujedno dok je već nešto u srcu začeo, u istome trenu počinje govoriti. I u posljednjem trenu govora, u kojemu netko shvati smisao govornika, može pristati uz ono što se govori, kako je očito ponajprije u prvim shvaćanjima, koja svatko prihvaća čim ih čuje. Uklonivši dakle vrijeme govora i vijećanja koje se u nama zahtijeva, u istome trenu u kojemu je prvi anđeo svoju sklonost izrazio razumskim govorom, bilo je moguće drugima u nju privoljeti.
Odgovor na 2. prigovor: ohol čovjek, ako je ostalo jednako, više hoće biti podložan višem nego nižem. Ali ako postiže neku izvrsnost pod nižim, koju pod višim ne bi mogao postići, radije izabire biti podložan nižem nego višem. Tako dakle nije bilo protiv oholosti zloduha to što su htjeli biti podložni nižem, pristajući u njegovo gospodstvo; želeći njega imati knezom i vođom radi toga da naravnom snagom postignu svoje konačno blaženstvo; osobito zato što su najvišem anđelu i tada bili podloženi poretkom naravi.
Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, anđeo nema ništa što bi usporavalo, nego se prema svoj svojoj snazi pokreće u ono prema čemu se pokreće, bilo u dobro, bilo u zlo. Budući dakle da je najviši anđeo imao veću naravnu snagu nego niži, žešćim je pokretom pao u grijeh. I stoga je postao također u zloći veći.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.