Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 63, a. 6

Pod pretpostavkom da nije, je li bilo ikakva odgađanja između stvaranja i pada

Prigovor 1. Čini se da je bilo nekoga odgađanja između stvaranja i pada anđela. Veli se naime u Ez 28: „Hodio si savršen na putovima svojim od dana svoga začeća, dok se ne nađe bezakonje u tebi“. No hođenje, budući da je neprekinuto gibanje, zahtijeva neko odgađanje. Dakle, neko je odgađanje bilo između đavlova stvaranja i njegova pada.

Prigovor 2. Nadalje, Origen veli da „drevna zmija nije odmah hodila na prsima i trbuhu svojemu“; pod čime se razumijeva njegov grijeh. Dakle, đavao nije sagriješio odmah nakon prvoga trena svoga stvaranja.

Prigovor 3. Nadalje, moći sagriješiti zajedničko je čovjeku i anđelu. No bilo je nekoga odgađanja između oblikovanja čovjeka i njegova grijeha. Dakle, jednakim razlogom, bilo je nekoga odgađanja između oblikovanja đavla i njegova grijeha.

Prigovor 4. Nadalje, drugi je tren bio u kojemu je đavao sagriješio od trena u kojemu je stvoren. No između bilo koja dva trena pada međuvrijeme. Dakle, neko je odgađanje bilo između njegova stvaranja i pada.

Naprotiv, veli se u Iv 8 o đavlu da „u istini ne stajaše“. I kako Augustin veli u XI. knjizi De civitate Dei, „treba da to ovako shvatimo: da je bio u istini, ali nije ustrajao“.

Odgovaram: o tome postoji dvostruko mišljenje. No vjerojatnije je, i riječima svetaca više suglasno, da je odmah nakon prvoga trena svoga stvaranja đavao sagriješio. I to je nužno reći ako se postavlja da je u prvom trenu svoga stvaranja provalio u čin slobodne volje, i da je s milošću bio stvoren, kako smo gore rekli. Budući naime da anđeli po jednome zaslužnom činu dospijevaju do blaženstva, kako je gore rečeno; ako je đavao u prvom trenu, u milosti stvoren, zaslužio, odmah bi nakon prvoga trena primio blaženstvo, osim ako nije odmah griješeći postavio zapreku. Ako se pak postavlja da anđeo nije stvoren u milosti; ili da u prvom trenu nije mogao imati čin slobodne volje; ništa ne priječi da je neko odgađanje bilo između stvaranja i pada.

Odgovor na 1. prigovor: pod tjelesnim gibanjima, koja se mjere vremenom, katkad se u Svetome pismu metaforički razumijevaju trenutačna duhovna kretanja. I tako se pod hođenjem razumijeva pokret slobodne volje koja teži u dobro.

Odgovor na 2. prigovor: Origen veli da „drevna zmija nije od početka, niti odmah na prsima“ hodila, zbog prvoga trena, u kojemu nije bila zla.

Odgovor na 3. prigovor: anđeo ima nesavitljivu slobodnu volju nakon izbora, i stoga, ako ne bi odmah nakon prvoga trena, u kojemu je imao naravni pokret prema dobru, postavio zapreku blaženstvu, bio bi utvrđen u dobru. No nije slično o čovjeku. I stoga razlog ne slijedi.

Odgovor na 4. prigovor: to da između bilo koja dva trena postoji međuvrijeme ima istinitost ukoliko je vrijeme kontinuirano, kako se dokazuje u VI. Physic. No u anđelima, koji nisu podložni nebeskom kretanju, koje se ponajprije mjeri kontinuiranim vremenom, vrijeme se uzima za sam slijed djelovanjâ razuma, ili također sklonosti. Tako se dakle razumijeva da prvi tren u anđelima odgovara radnji anđeoskoga uma kojom se obraća u samoga sebe po večernjoj spoznaji, jer se u prvom danu spominje večer, ali ne jutro. I ova je radnja uistinu u svima bila dobra. No od ove su se radnje neki po jutarnjoj spoznaji obratili k hvali Riječi, a neki pak, ostajući u samima sebi, postadoše noć, nadimajući se po oholosti, kako veli Augustin u IV. knjizi De Genesi ad litteram. I tako je prvo djelovanje bilo svima zajedničko; no u drugome su se razdijelili. I stoga su u prvom trenu svi bili dobri; ali u drugome su dobri bili od zlih odijeljeni.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.