Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 63, a. 3

Što težeći je anđeo sagriješio

Prigovor 1. Čini se da đavao nije težio za tim da bude kao Bog. Ono naime što ne ulazi u poimanje, ne ulazi u težnju, budući da poeto dobro pokreće bilo osjetilnu, bilo razumnu, bilo intelektualnu težnju (u samoj se naime takvoj težnji događa postojanje grijeha). No to da neko stvorenje bude jednako Bogu ne ulazi u poimanje, jer uključuje proturječje, budući da je nužno da konačno bude beskonačno ako se izjednačuje s beskonačnim. Dakle, anđeo nije mogao težiti za tim da bude kao Bog.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je svrha naravi, može se bez grijeha željeti. No suobličiti se Bogu jest svrha prema kojoj naravno teži svako stvorenje. Ako je dakle anđeo težio za tim da bude kao Bog ne po jednakosti, nego po sličnosti, čini se da u tome nije sagriješio.

Prigovor 3. Nadalje, anđeo je sazdan u većoj punini mudrosti nego čovjek. No nijedan čovjek, osim posve pomahnitala, ne izabire biti jednak anđelu, a kamoli Bogu, jer izbor biva samo o mogućim stvarima, o kojima je vijećanje. Dakle, mnogo manje je anđeo sagriješio težeći za tim da bude kao Bog.

Naprotiv, veli se u Iz 14, iz osobe đavla: „Uzaći ću na nebo, i bit ću sličan Svevišnjemu“. I Augustin veli u knjizi De quaestionibus Veteris Testamenti da je, nadut uzoritošću, htio biti nazvan Bogom.

Odgovaram: anđeo je, bez ikakve sumnje, sagriješio težeći za tim da bude kao Bog. No to se može razumjeti na dva načina: na jedan način po izjednačenju; na drugi način po sličnosti. Na prvi doduše način nije mogao težiti za tim da bude kao Bog, jer je znao po naravnoj spoznaji da je to nemoguće; niti je prvomu činu griješenja u njemu prethodio bilo habitus, bilo strast koja bi sputala njegovu spoznajnu moć, pa da manjkajući u pojedinačnome izabere nemoguće, kao što se u nama katkad događa. Pa ipak, pod pretpostavkom da je to bilo moguće, to bi se protivilo naravnoj želji. Svakome je naime usađena naravna želja za očuvanjem vlastitoga bitka, koji se ne bi očuvao ako bi se preinačio u drugu narav. Stoga nijedna stvar koja je na nižemu stupnju naravi ne može težiti za stupnjem više naravi, kao što magarac ne teži za tim da bude konj, jer ako bi se premjestio u stupanj više naravi, već ne bi bio on sam. No u tome se mašta vara: jer budući da čovjek teži za tim da bude na višem stupnju s obzirom na neka akcidentalna dobra, koja mogu rasti bez propadanja subjekta, smatra se da može težiti za višim stupnjem naravi, do kojega ne bi mogao dospjeti osim ako bi prestao postojati. Bjelodano je pak da Bog nadilazi anđela ne po nekim akcidentalnim svojstvima, nego po stupnju naravi, a i jedan anđeo drugoga. Stoga je nemoguće da niži anđeo teži za tim da bude jednak višemu; a kamoli da teži za tim da bude jednak Bogu. Težiti pak za tim da se bude kao Bog po sličnosti, događa se na dva načina. Na jedan način s obzirom na ono u čemu je nešto po naravi sposobno suobličiti se Bogu. I tako, ako netko s obzirom na to teži biti sličan Bogu, ne griješi, samo ako nastoji postići Božju sličnost dužnim redom, tako naime da je ima od Boga. Sagriješio bi pak ako bi netko također težio po pravednosti biti sličan Bogu, kao vlastitom snagom, a ne iz Božje snage. Na drugi pak način može netko težiti biti sličan Bogu s obzirom na ono u čemu nije po naravi sposoban suobličiti se; kao kad bi netko težio stvoriti nebo i zemlju, što je vlastito Bogu; u kojoj bi težnji bio grijeh. I na ovaj je način đavao težio biti kao Bog. Ne tako da bi mu se suobličio s obzirom na to da jednostavno nikomu ne bude podložan, jer bi tako težio i za svojim nebitkom, budući da nijedno stvorenje ne može postojati osim po tome što sudjeluje u bitku pod Bogom. Nego je u tome težio biti sličan Bogu što je kao konačnu svrhu blaženstva poželio ono do čega je snagom svoje naravi mogao dospjeti, odvraćajući svoju težnju od nadnaravnoga blaženstva, koje je iz Božje milosti. Ili ako je kao konačnu svrhu poželio onu Božju sličnost koja se daje iz milosti, htio je to imati po snazi svoje naravi, a ne iz božanske pomoći prema Božjoj odredbi. I to je suglasno riječima Anselma, koji veli da je poželio ono do čega bi bio dospio da je ustrajao. A ovo dvoje na neki se način svodi na isto, jer je prema oboma poželio konačno blaženstvo imati po svojoj snazi, što je vlastito Bogu. Budući pak da je ono što jest po sebi načelo i uzrok onoga što jest po drugome, iz ovoga je također uslijedilo to da je poželio imati neko prvenstvo nad drugima. U čemu je također izopačeno htio biti sličan Bogu.

Odgovor na prigovore: i po tome je jasan odgovor na sve prigovore.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.