I, q. 62, a. 9
Jesu li nakon postignuća slave mogli napredovati
Prigovor 1. Čini se da blaženi anđeli mogu napredovati u blaženstvu. Ljubav je naime načelo zasluživanja. No u anđelima je savršena ljubav. Dakle, blaženi anđeli mogu zasluživati. S rastom pak zasluge raste i nagrada blaženstva. Dakle, blaženi anđeli mogu napredovati u blaženstvu.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin veli u knjizi De doctrina christiana da se „Bog služi nama na našu korist i na svoju dobrotu“. I slično anđelima, kojima se služi u duhovnim službama; „budući da su poslužnički duhovi što se šalju na službu onima koji imaju baštiniti spasenje“, kako se veli u Heb 1. No to ne bi bilo na njihovu korist kad time ne bi zasluživali niti u blaženstvu napredovali. Preostaje dakle da blaženi anđeli mogu i zasluživati i u blaženstvu napredovati.
Prigovor 3. Nadalje, k nesavršenosti pripada to da onaj tko nije na vrhu ne može napredovati. No anđeli nisu na vrhu. Ako dakle ne mogu napredovati k većemu, čini se da je u njima nesavršenost i nedostatak. Što je neprikladno.
Naprotiv, zasluživati i napredovati pripada stanju puta. No anđeli nisu putnici, nego dospjeli. Dakle, blaženi anđeli ne mogu zasluživati niti u blaženstvu napredovati.
Odgovaram: u svakome gibanju pokretačeva nakana teži za nečim određenim, k čemu pokretano namjerava dovesti; nakana je naime usmjerena na svrhu kojoj se beskonačno protivi. Bjelodano je pak da, budući da razumno stvorenje svojom moći ne može postići svoje blaženstvo koje stoji u gledanju Boga, kako je bjelodano iz prethodnoga; treba da prema blaženstvu bude pokrenuto od Boga. Nužno je dakle da postoji nešto određeno prema čemu se svako pojedino razumno stvorenje upravlja kao prema konačnoj svrsi. I to doista određeno ne može biti, u božanskom gledanju, s obzirom na samo ono što se gleda, jer svi blaženici najvišu istinu promatraju prema različitim stupnjevima. No s obzirom na način gledanja, granica se na različit način unaprijed određuje iz nakane onoga koji usmjeruje prema svrsi. Nije naime moguće da, kao što se razumno stvorenje privodi k tome da vidi najvišu bit, tako bude privedeno k najvišem načinu gledanja, a to je obuhvaćanje; ovaj naime način može pristajati samo Bogu, kako je bjelodano iz gore rečenoga. No budući da se za obuhvaćanje Boga zahtijeva beskonačna djelotvornost, a djelotvornost stvorenja u gledanju ne može biti osim konačna; od beskonačnoga pak bilo koje konačno stoji na beskonačnim stupnjevima udaljenosti; na beskonačne se načine događa da razumno stvorenje razumijeva Boga ili jasnije ili manje jasno. I kao što blaženstvo stoji u samome gledanju, tako stupanj blaženstva stoji u određenome načinu gledanja. Tako dakle svako pojedino razumno stvorenje biva od Boga dovedeno do svrhe blaženstva, tako da biva dovedeno i do određenoga stupnja blaženstva iz Božjega predodređenja. Stoga, postigavši onaj stupanj, na viši ne može prijeći.
Odgovor na 1. prigovor: zasluživati pripada onome što se kreće prema svrsi. Prema svrsi se pak kreće razumno stvorenje ne samo trpeći, nego i djelujući. I ako je doista ona svrha podložna moći razumnoga stvorenja, to će se djelovanje nazvati stjecanjem one svrhe, kao što čovjek razmišljanjem stječe znanje; ako pak svrha nije u njegovoj vlasti, nego se očekuje od drugoga, djelovanje će biti zaslužno za svrhu. Onome pak što je na konačnom cilju ne priliči kretati se, nego biti promijenjen. Stoga nesavršenoj ljubavi, koja pripada putu, pripada zasluživati; savršenoj pak ljubavi ne pripada zasluživati, nego radije nagradom uživati. Kao što je i u stečenim habitusima: djelovanje koje prethodi habitusu stječe habitus, a ono koje proizlazi iz već stečenoga habitusa već je savršeno djelovanje s ugodnošću. I slično čin savršene ljubavi nema značaj zasluge, nego više pripada savršenstvu nagrade.
Odgovor na 2. prigovor: za nešto se veli da je korisno na dva načina. Na jedan način kao ono što je na putu k svrsi, i tako je korisna zasluga blaženstva. Na drugi način kao što je dio koristan za cjelinu, poput zida za kuću. I na ovaj su način anđeoske službe korisne blaženim anđelima, ukoliko su neki dio njihova blaženstva; razlijevati naime posjedovano savršenstvo na druge stvari pripada pojmu savršenoga ukoliko je savršeno.
Odgovor na 3. prigovor: premda blaženi anđeo nije na najvišem stupnju blaženstva jednostavno, ipak je na konačnom s obzirom na samoga sebe, prema božanskom predodređenju. Može se ipak uvećati radost anđelâ zbog spasenja onih koji se po njihovoj službi spasavaju; prema onome u Lk 15: „Biva radost među anđelima Božjim zbog jednoga grješnika koji se kaje“. No ova radost pripada akcidentalnoj nagradi, koja se doista može uvećavati sve do sudnjega dana. Zato neki kažu da s obzirom na akcidentalnu nagradu mogu i zasluživati. Ali bolje je reći da ni na koji način nitko od blaženika ne može zasluživati, osim ako je ujedno putnik i dospjeli, poput Krista, koji je jedini bio putnik i dospjeli. Spomenutu naime radost više stječu iz snage blaženstva nego što bi je zasluživali.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.