I, q. 62, a. 5
Jesu li odmah nakon zasluge postigli blaženstvo
Prigovor 1. Čini se da anđeo nije odmah nakon jednoga zaslužnog čina imao blaženstvo. Teže je naime čovjeku dobro djelovati nego anđelu. No čovjek ne biva nagrađen odmah nakon jednoga čina. Dakle, ni anđeo.
Prigovor 2. Nadalje, anđeo je odmah na početku svoga stvaranja, i u trenu, mogao imati neki čin, budući da se i naravna tijela u samom trenu svoga stvaranja počinju gibati; i ako bi gibanje tijela moglo biti u trenu, kao što su radnje razuma i volje, u prvom bi trenu svoga postanka imala gibanje. Ako je dakle anđeo jednim pokretom svoje volje zaslužio blaženstvo, u prvom je trenu svoga stvaranja zaslužio blaženstvo. Ako se dakle njihovo blaženstvo ne odgađa, odmah su u prvom trenu bili blaženi.
Prigovor 3. Nadalje, između onoga što je vrlo udaljeno treba biti mnogo posrednika. No stanje blaženstva anđelâ vrlo je udaljeno od stanja njihove naravi, a posrednik između obojega jest zasluga. Trebalo je dakle da po mnogim posrednicima anđeo dospije do blaženstva.
Naprotiv, duša čovjeka i anđeo slično su usmjereni prema blaženstvu, odakle se svetima obećava jednakost s anđelima u Lk 20. No duša odijeljena od tijela, ako ima zaslugu blaženstva, odmah postiže blaženstvo, osim ako postoji neka druga zapreka. Dakle, jednakim razlogom i anđeo. No odmah u prvom činu ljubavi imao je zaslugu blaženstva. Dakle, budući da u njemu nije bilo nikakve zapreke, odmah je do blaženstva dospio po samo jednome zaslužnom činu.
Odgovaram: anđeo je nakon prvoga čina ljubavi kojim je zaslužio blaženstvo odmah bio blažen. Razlog je tomu taj što milost usavršuje narav prema načinu naravi, kao što se i svako savršenstvo prima u onome što se može usavršiti prema njegovu načinu. Vlastitost je pak anđeoske naravi to da naravno savršenstvo ne stječe diskursom, nego ga odmah po naravi ima, kako je gore pokazano. Kao što pak iz svoje naravi anđeo ima usmjerenost prema naravnom savršenstvu, tako iz zasluge ima usmjerenost prema slavi. I tako je odmah nakon zasluge u anđelu postignuto blaženstvo. Zasluga pak blaženstva, ne samo u anđelu nego i u čovjeku, može biti po jednome jedinom činu, jer svakim činom koji je uobličen ljubavlju čovjek zaslužuje blaženstvo. Stoga preostaje da je odmah nakon jednoga čina uobličena ljubavlju anđeo bio blažen.
Odgovor na 1. prigovor: čovjek prema svojoj naravi nije rođen da odmah postigne konačno savršenstvo, poput anđela. I stoga je čovjeku dan duži put za zasluživanje blaženstva nego anđelu.
Odgovor na 2. prigovor: anđeo je iznad vremena tjelesnih stvari, stoga se različiti trenuci u onome što pripada anđelima ne uzimaju osim prema slijedu u njihovim samim činima. Nije pak mogao u njima istodobno biti čin zaslužan za blaženstvo i čin blaženstva, a to je uživanje; budući da je jedan čin nesavršene milosti, a drugi dovršene milosti. Stoga preostaje da valja uzeti različite trenutke, u jednome od kojih je zaslužio blaženstvo, a u drugome bio blažen.
Odgovor na 3. prigovor: anđelovoj naravi pripada to da odmah postigne svoje savršenstvo prema kojemu je usmjeren. I stoga se ne zahtijeva osim jedan zaslužni čin; koji se po tom razlogu može nazvati posrednikom, jer je po njemu anđeo usmjeren prema blaženstvu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.