Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 62, a. 3

Jesu li stvoreni u milosti

Prigovor 1. Čini se da anđeli nisu stvoreni u milosti. Veli naime Augustin u II. knjizi De Genesi ad litteram da je anđeoska narav najprije bila bezoblično stvorena i nazvana nebom, a poslije je oblikovana i prozvana svjetlom. No to je oblikovanje po milosti. Dakle, nisu stvoreni u milosti.

Prigovor 2. Nadalje, milost naginje razumno stvorenje k Bogu. Ako bi dakle anđeo bio stvoren u milosti, nijedan se anđeo ne bi odvratio od Boga.

Prigovor 3. Nadalje, milost je sredina između naravi i slave. No anđeli nisu bili blaženi u svojemu stvaranju. Dakle, čini se da nisu ni stvoreni u milosti, nego najprije samo u naravi; poslije su pak postigli milost; i na kraju su postali blaženi.

Naprotiv, Augustin veli u XII. knjizi De civitate Dei: „Tko je stvorio dobru volju u anđelima, ako ne onaj koji ih je s njihovom voljom, to jest s čistom ljubavlju kojom prionjuju uza nj, stvorio, ujedno u njima stvarajući narav i udjeljujući milost?“

Odgovaram: premda o tome postoje različita mišljenja, pri čemu neki kažu da su anđeli stvoreni samo u naravnim dobrima, a drugi da su stvoreni u milosti; ipak se čini vjerojatnijim držati, a to je i više u skladu s riječima svetaca, da su bili stvoreni u posvećujućoj milosti. Tako naime vidimo da je sve što je tijekom vremena proizvedeno po djelu božanske providnosti, dok stvorenje djeluje pod Bogom, u prvom stanju stvari proizvedeno prema nekim sjemenskim razlozima, kako veli Augustin u De Genesi ad litteram; kao stabla i životinje i drugo tome slično. Bjelodano je pak da se posvećujuća milost tako uspoređuje s blaženstvom kao što se sjemenski razlog u naravi uspoređuje s naravnim učinkom; stoga se u 1 Iv 3 milost naziva Božjim sjemenom. Kao što se dakle, prema Augustinova mišljenju, postavlja da su odmah u prvom stvaranju tjelesnoga stvorenja njemu usađeni sjemenski razlozi svih naravnih učinaka, tako su odmah od početka anđeli stvoreni u milosti.

Odgovor na 1. prigovor: ona bezobličnost anđela može se razumjeti ili u usporedbi s oblikovanjem slave, i tako je bezobličnost vremenski prethodila oblikovanju. Ili u usporedbi s oblikovanjem milosti, i tako nije prethodila poretkom vremena, nego poretkom naravi; kao što Augustin postavlja i o tjelesnom oblikovanju.

Odgovor na 2. prigovor: svaki oblik naginje svoj subjekt prema načinu njegove naravi. Naravni je pak način intelektualne naravi da se slobodno kreće prema onome što hoće. I stoga nagnuće milosti ne nameće nužnost, nego onaj koji ima milost može se njome ne poslužiti, i sagriješiti.

Odgovor na 3. prigovor: premda je milost sredina između naravi i slave poretkom naravi, ipak poretkom vremena u stvorenoj naravi nije slava trebala biti ujedno s naravi, jer je svrha djelovanja same naravi potpomognute milošću. Milost pak ne stoji kao svrha djelovanja, jer nije iz djelâ; nego kao načelo dobroga djelovanja. I stoga je bilo prikladno dati milost odmah s naravi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.